Baka Mila rođena je pred Božić 1938. u Gorici-Sovićima u općini Grude. Šali se da bi bila ’39. godište da su je upisali iza Božića, ali, kako kaže, svejedno joj je jer “neće u vojsku”. Iz djetinjstva pamti djeda, roditelje i život s dvojicom braće i dvjema sestrama, piše Josipa Miler za Katolički tjednik.

Djetinjstvo i rad

Međutim, život je nije mazio, a ni danas nije naročito bolji prema njoj jer, kako kaže, “svi su mi umrli”. “Nemam nikoga, sve mi je umrlo. Braća se nisu ženila, otišli u onom ratu i više nismo čuli za njih. Mater i ćaća, kao i djed, davno su umrli, a ni dvije sestre starije od mene nisu više među živima”, prisjeća se Mila gotovo odmah evocirajući one nešto veselije uspomene o djetinjstvu koje je provela radno, ali radosno. “Kao mlada sam orala, kopala, žela. I duhan smo prodavali. Imali smo dva vinograda, i to smo obrađivali pa odlijemo vina po 1 000 litara i prodajemo. Obišla sam tako konjskim kolima i konjem cijelo Duvno, Livno i Roško Polje. Netko bi nam nekada i pomogao, pa mu platimo”, pripovijeda ova vesela starica sjetno zaključujući kako su “radili sve, ali živjeli dobro”.

Nedaće…

Prisjeća se zatim da je, kako veli, “ne toliko mlada”, u ranim 20-im došla u Sarajevo jer je od susjeda čula kako postoji mogućnost zaposlenja. “Kad sam došla u Sarajevo, čuvala sam dvoje djece jednog inženjera Siegela. Kad su mu sinovi pošli u školu, onda sam kuhala i prala u kući, a poslije išla u večernju školu. Osmogodišnju školu završila sam 1962., to je veliko tada bilo, a onda me Siegel zaposlio u Poljoopremi gdje je i sam radio. Tamo sam onda pakirala sjemena mrkve, peršina…, mašinski se to tada već lijepilo”, objašnjava Mila dodajući kako se onda udala za svoga Marijana s kojim je napravila kuću u Doglodima na Stupu. Priča kako su oboje radili i dobro živjeli, ali nisu bili blagoslovljeni potomstvom. Njihovu sreću prekinuo je rat, Marijan je „nestao“, a Mila od tada živi sama.

Priča kako su oboje radili i dobro živjeli, ali nisu bili blagoslovljeni potomstvom. Njihovu sreću prekinuo je rat, Marijan je „nestao“, a Mila od tada živi sama.

“Nas su u ratu natjerali da se okupimo u jednu srpsku kuću, a jedna skupina otišla je u Bare u školu. Nama se nije dalo tako, a tko je otišao u Bare, nije poginuo. Mog Marijana su odveli i dalje više ništa ne znam o njemu. Pokoj mu duši njegovoj. Želja mi je bila makar ukopati ga kod njegove majke na Stupu. Obraćala sam se za pomoć svugdje. Pola sata sam sjedila u kabinetu kod Amora Mašovića [Državno povjerenstvo za traženje nestalih osoba] moleći ga da mi pomogne da nađem tijelo, što je i obećao, a nije učinio. Provodio je istrage na drugim mjestima, a nije mogao doći u Doglode gdje je moj čovjek”, plačnim glasom pripovijeda baka Mila.

Osim tijela boli i duša

Od tada živi sama, ali ne i usamljena. Već treći Božić dočekuje u Domu za stare i iznemogle osobe u sklopu samostana Majke Divne sestara milosrdnica.

Tako poslije svakog jela izmolim četiri-pet Očenaša. Za sve što jesam zahvaljujem Isusu, Gospi Blaženoj i sv. Anti jer 86. je meni nastala.

Svako jutro, ili barem kako zdravlje dopusti, ide na mise zornice, a veli kako joj vrijeme prođe i u društvu drugih korisnica doma. “Ne može se uvijek ni ležati, pa malo u hodniku sa štapom prohodam i popričam najčešće s Dragicom i Anđom. A i molim se. Tako poslije svakog jela izmolim četiri-pet Očenaša. Za sve što jesam zahvaljujem Isusu, Gospi Blaženoj i sv. Anti jer 86. je meni nastala. Zahvaljujem na svojoj starosti i što me zdravlje poslužilo. Mogu se obući, raspremiti i to je veliko. Godine su, naradila sam se, pa je čovjek više iscrpljen”, kaže ova Hercegovka s dugogodišnjom adresom u Sarajevu koja priznaje da joj nije žao što je napustila rodne Grude jer se drukčije ne bi udala za svoga Marijana.

Krpim se kako mogu, ali na noć ti dođe ona briga, ova briga.

Ipak, napominje kako starost nije laka – boli tijelo, a pomalo i duša jer, kako priča, obitelj iz Sovića ne zove je često. “Kad me zaboli glava, popijem tabletu, što ću drugo. Krpim se kako mogu, ali na noć ti dođe ona briga, ova briga. Čovjek mi nije ukopan, braća ne znam gdje su… ali Bog mi je dao da imam ovu dvojicu što su u Americi – Vlado i Damir (Siegel). Oni su mi i pomagali kad sam sama živjela, slali novac… Gdje je Amerika, a oni se sjetili i neki dan mi telefonom čestitali rođendan”, kazuje Mila.

Pomoć bližnjih

Veli kako se raduje Božiću jer u domu bude lijep ugođaj. Posijana je pšenica, “svijeće užegu i svi zajedno sjedimo”. “Uvijek se Božić slavio dobro. I Uskrs, ali Božić pogotovo. Uvijek je bilo svježa mesa. Ili tele ili janje zakolji. Mi smo to dobro slavili. Moj otac je išao na Polnoćku. Bili su lijepi običaji, puna crkva svijeta bude, a onda se navečer slavilo”, kazuje Mila ističući kako je uvijek bilo i vina te kako i danas popije čašicu.

“A, moram ti ispričati kako mi je lijepo bilo za rođendan. Čini mi se da ovdje više nitko ne slavi rođendane, ali ja sam poželjela tortu od oraha i vino. Dobila sam dvije torte, cvijeće, a i vino. Popit će se. I župnik [preč. Miroslav Ćavar] me posjetio. Bila sam na frizuri, a onda smo proslavili. A čestitao mi je i bivši kapelan sa Stupa [nekadašnji župni vikar vlč. Marin Babić]. Hoću kazati da je župnik divan, zahvaljujem Bogu na njemu. Donese mi što mi treba – jogurta, sira, jabuka, banana…, a nekad petkom svrati i kupi mi zeljanicu”, priča kako uživa pažnju te ističe važnost duhovnih vođa.

Gorko-slatki život

Posebice je istaknula važnost sestara jer su “one nama ovdje sve”. “Kako ovdje nema liječnika, moramo se njima obratiti. Dobre su mi časne. Kad me zaboli glava, one mi izmjere tlak, pomognu kako mogu, zato ih treba poštovati. Časne sestre, ali i svećenike. Glavno je poštovati svakoga, i staro i mlado, a posebno roditelje”, priča baka Mila te govori kako je iskazivala poštovanje svakom koga sretne te da je spremna za onozemaljski susret. Naime, želja joj je da bude ukopana u rodnim Sovićima gdje je pripremila grobnicu te, kako kaže, “šest duluma šume dala da ju ukopaju”.

Glavno je poštovati svakoga, i staro i mlado, a posebno roditelje

Premda je život i gorak i sladak, baka Mila ne odustaje. Želi nas odvesti u dnevni boravak gdje će uskoro započeti molitva krunice, ali ne prihvaća ruku pomoći. “Neka, mogu sama”, kaže uzimajući štap, a kad smo spomenuli fotografiranje, veli kako pristaje, ali samo sa svojim perlama jer smisao za lijepo nikad ne napušta čovjeka.

“Pozdravite svoje”, veli za kraj poručujući nam da svaki dan molimo Boga, idemo u crkvu, a svima da “slave svaku slavu Božju jer bez Boga nema ništa”.