Neka pitanja na koja su pokušali odgovoriti su: je li kriza duhovnih zvanja u zapadnim zemljama, a koja se osjeća i u Hrvatskoj, zapravo kriza kršćanskog poziva? Kako sačuvati identitet poziva u “svjetovnom” okruženju? Jesu li Bogu odazvane osobe primjer življenja kršćanskih vrednota, karizmi i duhovnosti?

„Bogu posvećen život je poziv – to nije odabir struke ili osobna odluka u životu, to je nešto na što nas Bog poziva, a na nama je hoćemo li prihvatiti taj poziv i hoćemo li se opredijeliti za njega. To je poziv na radikalno odnosno potpuno nasljedovanje Isusa Krista i to na tri specifična načina – u poslušnosti, u siromaštvu i u čistoći“, kazao je fra Mario.

Od mene Isus traži da ta osoba kroz mene susretne živoga Boga. Kada ona susretne živoga Boga, ja nemam što moralizirati.

Istaknuo je kako redovnički odnosno svećenički poziv nije alternativa nemogućnosti pronalaska bračnog partnera, kako neki misle. „To je poziv koji osjetiš i koji u tebi odzvanja kao neka vrsta provokacije. Nije ga lako prihvatiti u počecima i dokle god se ne dogodi radosni susret gdje zaista imaš mogućnost i sposobnost da kažeš – ostavljam sve radi Krista i njegove ljubavi onda možda nije čak ni dobro riskirati i ulaziti. Sve dokle god nas Gospodin ne oslobodi da u radosti i slobodnov srca kažemo, evo me, dolazim“, pojasnio je.

Točno se vidi da je to Božji prst, da to nije naš pastoral. Mladi se odazivaju i dolaze iz različitih mjesta.

Otkad je tijelo svetog Leopolda Bogdana Mandića posjetilo Hrvatsku 2016. kapucini bilježe porast zanimanja za duhovna zvanja, kazao je. „Točno se vidi da je to Božji prst, da to nije naš pastoral. Mladi se odazivaju i dolaze iz različitih mjesta. Prije smo znali da je bilo dosta fratara koji su dolazili iz područja Zagorja, Varaždina i Bosne, a sada je miješano, dolaze i iz Slavonije i iz Dalmacije i iz Zagreba“, kazao je.

Situaciju u dominikanskim redovima komentirao je fra Mislav. „Zvanja ima, gotovo svake godine dolaze nova. Trenutačno imamo dvojicu na novicijatu u Dubrovniku. Možemo primijetiti trend, ne samo kod nas, već i globalno da puno više zrelijih starijih zvanja dolazi, mnogi su već završili neke fakultete ili imaju radno iskustvo.

Trebamo okrenuti svoje oči i promotriti kome se dajemo, ne možemo se svima dati. Moramo se opredijeliti hoće li to biti određenoj osobi, poslu ili Bogu.

Manje iz ruralnih sredina kako je nekoć bilo, puno više njih dolazi iz gradskih sredina i također je prisutna veća miješanost. Ta raznolikost donosi bogatstvo naravnih sposobnosti i iskustava koje su dobili u svom prvotnom odgoju dobili, ali i darova koje Bog daje preko specifičnih pojedinaca i karaktera“, objasnio je.

Foto: HKM / fra David Sedlar, fra Mario Berišić, fr. Mislav Peček i Diana Tikvić

Osvrnuo se i na stav da je ulazak u redovničku zajednicu perspektivnih mladića – kako neki kažu – šteta. „Uvijek će to biti neka vrsta štete, ali pitanje je za koga. Nekome vlastitu prisutnost ili darove koje nam je Bog darovao nećemo dati, možda toj ženi s kojom se mogao oženiti, svijetu ili poslu gdje bi investirao svoje vrijeme i energiju. Šteta jest za njih, ali nekome je blagoslov. Trebamo okrenuti svoje oči i promotriti kome se dajemo, ne možemo se svima dati. Moramo se opredijeliti hoće li to biti određenoj osobi, poslu ili Bogu“, zaključio je.

Fra David rekao je što prepoznaje kao jedan od glavnih razloga manjeg oduševljenja mladih redovnicima u današnje vrijeme.

„Želimo biti možda više u svijetu nego od svijeta i onda se približavamo mladima tako da budemo njima slični, ali tu onda gubimo dimenziju Boga. Nije problem izaći van s njima na piće ili družiti se izvan crkve, ali tu onda nastane problem gdje nas više ne doživljavaju kao neke uzore u redovništvu, svećeništvu, kao one koji su Bogu posvećeni“, rekao je pa dodao da zbog toga često gubi dimenzije koja govori – nisam samo tvoj prijatelj, već te želim privesti i Bogu.

Želimo biti možda više u svijetu nego od svijeta i onda se približavamo mladima tako da budemo njima slični, ali tu onda gubimo dimenziju Boga.

Fra Mario komentirao je kako to ispravno učiniti, to jest, na koji način vjernik može pronaći granicu između upute drugome da ga Bog ljubi i govora o tome da se odrekne grijeha i pokuša živjeti bolje, živjeti sveto.

„Mislim da je primjer Isus Krist i način na koji je on pristupao grešniku. U susretu s Kristom osoba kada jedna osoba doživi Božju ljubav, automatski dobiva sposobnost da se odrekne i ostavi grijeha. U to sam uvjeren i u vlastitom životu sam to doživio. Od mene Isus traži da ta osoba kroz mene susretne živoga Boga. Kada ona susretne živoga Boga, ja nemam što moralizirati“ rekao je pa dodao da će tada osoba postepeno dolaziti do nas po pomoć i savjet kako bismo joj još dublje pomogli upoznati Božje lice.