Koliko god nam se sadržaji pojedinih biblijskih epizoda, pa tako i Lukine prispodobe o ocu i dva sina, čine posve poznatima, do u tančine, one ipak, poradi složenosti radnje i samih osobnosti koje opisuju, uvijek ostaju izazov našem promišljanju. Tako se u Lukinoj prispodobi zrcali kakav je naš Bog, kakvi smo mi pred njim, u sebi, te međusobno. Zato je baš ova prispodoba uvelike korisna za naš korizmeni put.

Znakovito je uočiti već Lukin uvod u ovu dramu odnosa oca i sinova: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici, da ga slušaju. Stoga pismoznanci i farizeji mrmljahu… Svima je zajedničko da se sabiru oko Isusa, ali se različito postavljaju. Grešnici ga slušaju, pravednici mrmljaju. Jedni u Isusovoj riječi nalaze svjetlo i izlaz za sebe, drugi provokaciju za svoje ponašanje. Jednima Isusova ljubav donosi spasenje, drugi ostaju tvrdi i ljubomorni što ju daruje onima „drugima“, grešnima. Prateći evanđeoska izvješća, napose posljednjih dana, uočavamo da se često opisuje, s jedne strane, Isusovo komuniciranje s carinicima i grešnicima, a s druge, s pismoznancima i farizejima. I zapravo, oni su sinovi koje opisuje prispodoba; imaju istoga oca, a tako su različiti, tako različito osjetljivi na njegovu ljubav.

Kako je prvi dio prispodobe okrenut promatranju mlađega sina, onoga izgubljenoga, naviknuli smo ju zvati po njemu, te pretresati i njega i one njemu slične, udaljene od Oca, od našega zajedništva. Valjda smo sve o njemu pretpostavili i „secirali“, tako da nam je sve poznato. Zato se ne bih s vama, braćo i sestre, zadržavao na njemu.

U središte bih nam svima stavio oca, zapravo milosrdnoga Boga, našega Oca nebeskoga. Kako su očevi najčešće „u pozadini“, te se nekako pretpostavlja njihova uloga i ljubav, tako biva kod nas i u ovoj priči. No, Isus nam u njome želi svratiti pažnju na stalnost Očeve blizine i ljubavi prema sinovima, u svim fazama njihova življenja. Otac, u svojoj ljubavi koju ništa ne može poljuljati, daje slobodu sinovima. Njegova ljubav ne uvjetuje, ne „guši“. On u svojoj ljubavi obojici oprašta i ne da se nadmašiti u milosrđu. Sve to potvrđuju izrazi koje evanđelist upotrebljava kad govori o očevu odnosu spram mlađega sina: …ugleda ga, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga, a zatim i spram starijega: …otac iziđe i stade ga nagovarati…
Da, Bog je poput oca koji izlazi iz sebe samoga ususret nama. Njegov nas očinski pogled ljubazno prati. On se daje ganuti nama, našim bijedama i blatom, ali i našim povratkom, otvaranjem naših očiju. On nam trči ususret, širi ruke i grli nas; strpljivo razgovara s nama kad ne razumijemo njegovu ljubav, kad je ona neshvatljiva našim poimanjima… a tako je, zapravo, čudesna!

Otac nebeski „izišao“ nam je ususret u svom Sinu Isusu, te svojim milosrđem, suosjećajnom ljubavlju, spasenjem želi doprijeti do svakoga čovjeka. On nas, braćo i sestre, danas čeka, širi ruke da nas zagrli u ovoj misi, u svakoj ispovijedi napose; on nas čeka kako bi nas praštanjem i milosrđem podigao, ozdravio, ohrabrio, usmjerio dalje. Otac nebeski nadilazi sve naše uske okvire promatranja i odnosa kako bi nam posvjedočio veliku čežnju za nama, za zajedništvom s nama, da bi nas „nagovorio“ da dođemo za njegov stol, u njegov dom, čija su vrata uvijek otvorena. Otac nas zove u zajedništvo braće i sestara. I, čini se, nije nam puno puta problem shvatiti Oca, nego jedni druge. Mi smo sebi problem, naši odnosi…

Otac se raduje kad može praštati, ne umara se u praštanju – kaže papa Franjo. Prilazi nam poradi svih naših lutanja i mrtvila, ali i ljubomora i tvrdoća oslikanih u likovima obojice sinova iz prispodobe.

Još bih se zadržao s vama, braćo i sestre, na starijem sinu. Koliko smo to mi, ja i ti? O njegovu nerazumijevanju, pa i otporu ocu, te ljubomori na mlađega brata, lutalicu i povratnika, u Evanđelju stoji zapisano: …rasrdi se i ne htjede ući… Eto ti naše srditosti i otpora! Biti uz oca, a daleko od njega – daleko srcem! Događa se da Božji milosrdni pristupi i postupci budu izvorom naših ljubomora, zavisti, udaljavanja: Gledaj kakav je on, a Bog mu sve daje, sve mu ide; gledaj koliko ima… Kako je danas česta ljubomora jednih na druge, do srditosti! Zna doći do takve ljutnje na bližnje, pa i one najrođenije, da nas to odaleči od samoga Boga, da postanemo tvrdi na njega. To je stariji sin…

No, uočimo i ovo: stariji sin prigovara očevoj rasipnoj ljubavi, koju uglavnom identificira s materijalnim, posjedom, a malo ga se tiče milosrđe kao odlika očeve osobnosti. Tako su najčešće naše ljudske ljubomore i srditosti na bližnje vezane uz materijalno, prolazno bogatstvo… To za posljedicu ima udaljavanje najbližih u obitelji nakon smrti roditelja; zbog baštine se ruše mnogi odnosi i gazi ljubav, ruje se i truje u rodbini… Ne komunicira se godinama, a sve poradi nešto „zemaljštine“… Božja je ljubav veća od svega zemaljskoga; nama bi ona trebala biti važnija od svega materijalnoga. Njegovati lijepe odnose, zajedništvo, ljubav… iznad svega.

Ljubav, milosrđe Oca nebeskoga, lijek je za naše srditosti i ljubomore. Dopustimo joj da smekša naša srca, da postanemo milosrdniji. Kad smo tvrdi i „ustrajavamo u svome“, prisjetimo se Očeva postupanja s nama, na pragu njegova doma u kojem je naše mjesto. Isus je to htio i ostavio nam u zalog: mjesto u Očevu domu. Dopustimo da nas Očeva ljubav urazumi, pomogne da razumijemo druge, probudi u nama radost zbog obraćenja bližnjih, naše braće i sestara, ali i zbog vlastite promjene i povratka Ocu. Neka naša pohlepa za materijalnim nikada ne natkrili bratsku ljubav; pretužno je da lakomost ruši odnose među nama…

Otac nebeski nas čeka. On se svima nama raduje. I nama, starijim sinovima i kćerima. Bit ćemo prava djeca ako odražavamo sličnost s Njime, Ocem, s Isusom koji nas je tome učio. Svojim milosrđem i ljubavlju bit ćemo mu prava djeca što smo više kao On – milosrdni kao Otac.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Ivana Lenića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.