“Vjerujem da smo svi čuli puno toga o Božjem milosrđu. No, što to zaista jest? Je li to samo nešto što nam omogućava da nastavimo živjeti svoje živote u stanju grijeha? Je li to onda pravo ili lažno milosrđe? Otac Pio je, znajući odgovor na ovo pitanje, uvijek učio ljude da ne smiju zloupotrebljavati pojam milosrđa. Može biti da je razlika između nas običnih ljudi i mističnih duša u tome što oni mogu vidjeti vrijednost patnje na križu, ali i uskrsnuće koje ona donosi u našim životima. Svi nosimo svoj križ, ali je ponekad teško vidjeti dobro koje će proizaći iz toga. Jedan mistik je rekao: “Ja uvijek patim i ne želim da mi se taj križ oduzme jer mi je patnja s Isusom draga. Dok promatram križ na Isusovu ramenu uvijek se osjećam osnaženo i radosno.” Dakle, snaga i sveta radost dio su otkupiteljske vrijednosti u patnji”, rečeno je u videu na Youtube kanalu Stopama Padre Pija.

Za oca Pija križ je bio znak Gospodinove naklonosti. U sljedećem događaju, to ćemo i prikazati. Radi se dva duhovna djeteta oca Pija. Prvi je bio inženjer po imenu Cremonini, a drugi je bilježnik po imenu Kuahi. Vozeći se u autu, vodili su raspravu koja se pretvorila u žestoku svađu i završili su tako da nisu razgovarali jedan s drugim satima. Bili su iskreni i dobri prijatelji, ali i odlučni u ovoj svađi ne popustiti ni “milimetra”.

Kuahi je inzistirao na stavu da kada netko dobije križ, treba ga prihvatiti, moliti Gospodina pomoć u nošenju križa, ali mu i za križ zahvaliti. Inženjer Cremonini se slagao s gotovo svime, ali ne i s idejom da treba poljubiti ruku od koje dolazi patnja. Patnju uvijek povezujemo s nečim strašnim tako da ju ne prihvaćamo lako.
Ovaj je spor iznesen pred oca Pija. S laganim osmijehom, otac Pio se okrenuo prema inženjeru i rekao mu: „Hajdemo napraviti ljudsku usporedbu. Zamisli da mi duguješ puno novaca i da su stvari posložene na takav način da zbog tog duga zaslužuješ ići u zatvor. Međutim, radi svoje dobrohotnosti, umjesto te kazne, udijelio sam ti samo dva šamara koja su ti nanijela malo poniženja i boli i rekao ti kako više među nama nema nikakva duga, sve je plaćeno. Što bi ti rekao na to?“

Inženjer, shvativši da je stjeran u kut, priznaje ocu Piju kako su, naravno, dva šamara puno bolja od odlaska u zatvor. Otac Pio nadodaje: „Ne želiš li onda zahvaliti Bogu koji nas je tim malim trpljenjem oslobodio mnogo veće patnje odlaska u pakao za cijelu vječnost?“
Onda se otac Pio okrenuo i rekao svima prisutnima: „Ja se više bojim Božjeg milosrđa nego njegove pravde.“ Svi su ostali zbunjeni i bez riječi pa je otac Pio nadodao: „Božjom pravednošću, kroz iskreno pokajanje i neko trpljenje, u mogućnosti sam opet nekako doći na ravnopravan položaj. U protivnom, morao bih živjeti 70 tisuća godina samo da platim maleni djelić milosrđa koje nam je Bog pokazao.“

Uski put kojim hodamo na neki način obvezuje Boga da nam stvarno pomogne, ali naravno On može odlučiti zaobići to opće pravilo sa spektakularnim obraćenjem, kao kod apostola Pavla. On je bio pravi neprijatelj rane crkve i mrzio je našeg Gospodina, ali je Bog odabrao čudesno ga obratiti. Koliko je velika morala biti zahvalnost koju je sveti Pavao osjećao kad je postao svjestan što je za njega učinjeno.

Oče Pio, moli za nas!