Ante Primorac rođen je 16. listopada 1966. godine u hercegovačkom selu Kašče, na padinama Biokova. Ante je rastao u okruženju gdje se živjelo skromno, ali pošteno i ponosno kao drugo dijete u obitelji Joze i Milke. Ratni put započeo je u 1. dragovoljačkoj pukovniji Kralj Tomislav pod zapovjedništvom Mate Šarlije “Daidže” iz koje se kasnije razvila PPN “Ludvig Pavlović”. U operaciji “Lipanjske zore” 1992. godine teško je ranjen u borbama za selo Gubavica. Unatoč tome što je nakon toga ostao 70-postotni invalid vratio se na bojište gdje svoju postrojbu vodi u operaciji „Cincar“. Djelovanja PPN Ludvig Pavlović u operaciji “Cincar” prisjetio se pripadnik postrojbe Ivica Puljić:

PPN Ludvig Pavlović krenula je iz pravca Rame. Uzimamo selo Ravno, Vukovsko, sve do sela Rilić. Nakon što je oslobođen Kupres išli smo u oslobađanje kota iznad hotela Adria Ski zajedno s pripadnicima 1. hrvatskog gardijskog zdruga. Najveće borbe vodile su se za brdo Kurijak, kotu na 1572 metra. Bilo je to ćelavo brdo okruženo šumom. Trebali smo ući u šumu i formirati liniju te predati nekoj pričuvnoj brigadi. Odozgo su se vidjela sela Blagaj i Zlosela. Ondje su se još uvijek nalazili položaji neprijatelja koji su pucali preko nas i gađali položaje naših snaga kod hotela Adria Ski. Tada je ondje poginuo naš zapovjednik Ante Primorac, a jedan je naš suborac ranjen.

Zapovjednik PPN Ludvig Pavlović, Ante Primorac, poginuo je nekoliko dana nakon oslobađanja Kupresa i završetka operacije “Cincar” pri srpskom granatiranju Čajuše, ispred hotela Adria Ski. Gubitka svojeg najboljeg prijatelja od djetinjstva prisjetio se Ivica Primorac:

U trenucima kada sam branio našu zemlju pitao sam se, čemu ovakav kaos i patnja. Zašto ljudi umjesto suza radosnica liju krv i patnju. A onda sam primio vijest da je moj prijatelj Ante stradao boreći se za slobodu hrvatskog naroda. Od svih ožiljaka koje sam primio, ovaj je najviše bolio. Nikad nije ni zacijelio, a sam dodir s njime izazivao bi zbrku emocija. Probudio bi dijete u meni koje nije prestajalo plakati. Bio sam dječak koji je samo želio tu nogometnu loptu i prijatelja Antu s kojim ću se naganjati oko nje. Nikad ne znaš kad ćeš nekoga izgubiti, hoće li njegov osmijeh u tom trenutku ujedno biti i zadnji koji si vidio, hoće li taj trenutak koji provodite skupa biti zadnji. Da smo to tada znali, pomislili bi, ma smijali bi se najviše što možemo. Promislili dobro sto ćemo jedan drugome reci za posljednji put. Ali nismo to znali. Zato je svako naše ekipno druženje i bilo spontano. Smijali smo se i plakali skupa ne znajući da tada stvaramo najljepše uspomene za život. Priče koje danas pričam svojoj djeci s ponosom na licu. I znam da ih i Ante tada sluša.

Pogibija Ante Primorca nije obeshrabrila njegove vojnike.

Nakon Antine pogibije povučeni smo s prve crte te odlazimo pokopati svojeg zapovjednika. Nakon dva dana vraćamo se na položaje gdje je bila formirana linija. Svega par sati kasnije točno na nas dolaze njihovi „specijalci“. Prvo smo mislili da su možda naši izviđači pa smo ih pustili na svega 20 metara. Okršaj je bio žestok, no porazili smo ih bez gubitaka, a kasnije smo čuli da se radilo o elitnoj jedinici Vojske Republike Srpske – „Panteri“. To nije bio kraj naših borbi ondje, naime 2. prosinca izgubili smo u još jednom teškom okršaju na koti Procip dvojicu suboraca – Ivicu Raguža i Admira Čolakovića.

Borna Marinić / Foto: HKM

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.