Iako je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo službeno osnovano u prosincu 1991., prva letačka postrojba HRZ-a ustrojena je još u listopadu 1990. godine. Na zračnoj luci u Sinju okupili su se članovi Aerokluba Sinj i Split, a pod zapovjedništvom pilota Matka Raosa pripadnici postrojbe odmah su prionuli izrađivanju improviziranih dinamitskih bombi i trenažama za njihovo izbacivanje.
Unutar postrojbe ustrojene su pilotska i skupina padobranaca-diverzanata, a u prvom dijelu 1991. splitski zrakoplovci odradili su niz izviđanja i provodili intenzivnu obuku. Osnivanjem Zbora narodne garde, ova skupina ulazi u sastav 4. splitske brigade kao Samostalno zrakoplovno odjeljenje. Od lipnja 1991. odjeljenje je preraslo u samostalni zrakoplovni vod 4. brigade sastavljen od 6 pilota s 3 zrakoplova i 12 padobranaca. Pripadnici voda zrakoplovima i diverzantskim aktivnostima sudjelovali su u oduzimanju oružja i osvajanju objekata JNA.
Prva veća borbena akcija zrakoplovima izvedena je 16. lipnja 1991. kada su na neprijateljsko taborište na planini Dinari ručno izbacivane improvizirane bombe. Borbena djelovanja izvođena su ultralakim zrakoplovima, s malih visina u sumrak ili noću. Do siječnja 1992. Zrakoplovni vod Split izveo je više od 70 borbenih letova zrakoplovima Utva-75 naoružanim s četiri ručna raketna lansera Osa i raznim bombama.
Jedno od najvažnijih borbenih djelovanja Utvom bio je napad na RTV odašiljač Ćelavac koji je privremeno onesposobljen. Zbog nedostatka opreme, postrojba je bila prisiljena na stalne improvizacije, čiji je vrhunac bila izrada kasetnih bombi od dijelova zaostalih nakon srpskih napada raketama Orkan. U kolovozu 1992. dobavljen je zrakoplov Antonov An-2 koji je i tri puta na dan prevozio ranjenike na relaciji Dubrovnik – Split – Zagreb.
Petorica su pripadnika postrojbe u Domovinskom ratu poginula, a jedan je nestao u borbama na Kupresu. Samostalni zrakoplovni vod Split 1993. pripojen je Zrakoplovnoj bazi Divulje.
Na današnji dan, 16. lipnja 1992. godine u žestokim borbama na Južnom bojištu hrvatske su snage podnijele velike gubitke. Nakon što je 1. gardijska brigada „Tigrovi“ zauzela crtu Zelenje – Pećina – Mrčevo – Gromača – Grebci, neprijateljska srpska vojska duž cijele crte otvarala je jaku topničku vatru, a pješačke postrojbe okružile su „Tigrove“ na koti Orlova glava. Nakon teških borbi i dolaska pojačanja „Tigrovi“ su se uspjeli izvući do Grebaca. Ipak smrtno su stradali Vesna Sekelj i Stanko Butorac iz 5. bojne, Marko Ledinščak iz 6. bojne te Josip Orešković iz zapovjedništva brigade. Desetero hrvatskih vojnika bilo je ranjeno, među kojima i zamjenik zapovjednika 5. bojne Ivan Korade te Marijan Hušnjak koji je 22. lipnja od posljedica ranjavanja preminuo u Dubrovniku.