“Dragi Marijane!

Oprosti što te tako oslovljavam, ali kao Tvoj nekadašnji nastavnik u Sv. Petru Čvrstecu, Tvom i mom najužem zavičaju, nekako osjećam da smijem sebi dopustiti takav ton. Jesam li u pravu, shvatit ću tek kada vidim kakav je učinak u Tvojoj svijesti ostavilo moje pismo. Dvadeset je i više godina tomu kako te nisam vidio, niti sam o Tebi išta čuo sve do ovih dana. Obradovao sam se čuvši Tvoje ime i prezime izgovoreno s malog ekrana HTV-a. Sjetio sam se tada Tvoga negdašnjeg lika. Tvoga bistrog pogleda, uvijek vedrog i nasmijanog lica, žustrih pokreta i brzog govora. Sjetio sam se i vremena što sam ga proveo družeći se s mladošću svoga i Tvoga rodnog kraja. Želja mi je tada bila, bez obzira na predmet koji sam predavao a predavao sam sve i sva – bez obzira na metodsku jedinicu, odgojni i obrazovni cilj, da Tvojoj generaciji, kao i nekolikima prije i nakon Tebe, pokušam približiti poeziju, ne samo poeziju kojoj je ime pjesma, nego poeziju života, radost igre i radost stvaranja. Težio sam za tim da mladim ljudima približim duhovne vrednote ponajprije iz riznice hrvatskoga povijesnog iskustva, hrvatskog jezika i hrvatske kulture, ne zanemarujući, dakako, ni baštinu drugih naroda. Trudio sam se da vas uvedem u razumijevanje svijeta, u aktivno druženje s njim, u otkrivanje ljepote i smisla u svakom njegovu dijelu.

Nisam učio mrziti, ali kad sam govorio o gluposti, sjećam se da sam tada podizao glas i da sam postajao vidljivo uzbuđen. Protiv gluposti borio sam se mimo programa, jer je nastavni plan i program najčešće i sam bio sazdan od gluposti i neistina na kojima je bio građen sustav što smo ga uvjetno prozvali boljševičkim. Uzbuđen sam i sada kad ovo pišem više negoli ikad jer je i gluposti više negoli je ikad bilo, a njezinim je uzrokom upravo bivša JA, koja se pretvorila  u srbo-četničku armadu koja pali, hara i ubija po Hrvatskoj kao što nije činio ni najkrvaviji neprijatelj hrvatskoga naroda kroz njegovu svekoliku povijest. Sada već pogađaš da sam kao homo duplex istoga trena kad sam se obradovao čuvši Tvoje ime postao i silno neveseo. Rastužio sam se kad sam doznao da si aktivni dopukovnik spomenute srbo-četničke armade.

Ta armada nema vjere u mene, civilnu osobu, ona nema povjerenja u Tebe kao svoga časnika, ni u cijeli hrvatski narod. Oni razaraju hrvatske domove, ruše hrvatske spomenike viševjekovni dokaz naše civilizacijske opstojnosti, razaraju naše hramove, bolnice, škole, vrtiće, staračke domove i ubijaju sve što je hrvatsko da bi stvorili ‘veliku Srbiju’ tamo gdje ona nikad nije bila. Njihovi borbeni avioni nadlijeću i naš zavičaj, ni Tvoje selo, Tvoji Cepidlaki nisu više sigurni. Ne vjeruju Ti! Da Ti vjeruju, ne bi Te smijenili, ne bi Te degradirali.

E pa dragi moj Marijane, ako oni ne vjeruju Tebi, zbog čega bi ti njima trebao vjerovati?! Predlažem Ti da prijeđeš na našu, odnosno svoju stranu, da svoje vojničko umijeće staviš u obranu Hrvatske, u obranu ljudskih života, a ne u njihovo uništenje. Postaneš li časnikom Hrvatske vojske, još možeš sačuvati čast, čast koje više nema, na primjer, moj imenjak oficir Zvonimir Jurjević. On satire svoj grad ne bi li pogodio i spalio i gimnaziju koju je polazio, ne bi li zajedno s njom uništio dokaze o svojoj ništavnosti dnevnik u kojemu piše da je već tada bio problematična osoba sumnjiva ponašanja i znanja.” 

Već idućeg dana dopukovnik JNA Marijan Mužinić prebjegao je iz JNA s Lošinja u Pulu te pristupio Hrvatskoj vojsci u kojoj je obnašao dužnost zapovjednika 119. brigade.