Mario, rođeni Sisčanin, odrastao je u rodnom gradu uz oca Ivu i majku Paulu zvanu Pavica zajedno s starijom sestrom Valentinom. Tih prijeratnih godina prisjetio se Josip Lukinić, tada dječak kojemu je Mario bio uzor.

„Obitelj Šalić bila je podstanar u obiteljskoj kući kod mojih djeda i bake. Marijev otac došao je u Sisak iz Banja Luke i radio je u sisačkoj bolnici, baš kao i Marijeva mama koja je inače bila Petrinjka iz župe svetog Lovre. To podstanarstvo preraslo je u prijateljstvo i postali smo povezani kao da smo rodbina. Oni su nakon nekoliko godina kupili stan i odselili, ali smo nastavili obiteljska druženja. Vrhunac tih druženja bile su berbe grožđa i šljiva u našem obiteljskom vinogradu u Moslavini.“

Mario je bio vrhunski košarkaš i često je vrijeme provodio s košarkaškom loptom. „Obožavao je hakl i često je bio kod mojeg bratića Darija koji je imao koš. Ja sam ih gledao sa strane i čekao da me možda pozovu da zaigram s njima. Sjećam se da je Mario bio nepobjediv. Bio je visok, vitak i imao je osjećaj za košarku koja je bila njegova velika strast. U njegovoj sobi slušala se glazba koju nisam razumio, ali sam slušao jer on to sluša. Mario je često pjevušio pjesmu „Neću da budem švabo“ i rekao mi je da je to pjesma Zabranjenog pušenja i da je taj bend uz Azru najbolji na svijetu. Ja sa 10,11 godina Neletove i Štulićeve stihove nisam kužio, ali htio sam biti kul kao Mario i slušao sam to. Tek kasnije shvatio sam na kako dobru glazbu me on navukao.“

Istaknuo je Lukinić koji se sjeća kako je Mario bio strastveni navijač splitskog Hajduka. Često je išao u Zagreb kada bi ondje igrao Hajduk, a u nekoliko navrata putovao je s Torcidom i u Split: „Teta Pavica, njegova mama, pričala je kako je zbog toga znao i pobjeći iz škole. Kada smo obitelj Šalić posjećivali u njihovom stanu ja sam odmah trčao u sobu od Marija gdje je na zidu bila izvješena zastava Hajduka. Pred rat isto sam tako utrčao u sobu i primijetio da je zastava bila izrezana. Naime Mario je skinuo zvijezdu petokraku sa zastave, ali meni to klincu nije ništa bilo jasno. „

Na samom početku Domovinskog rata Mario je svoj domoljubni duh iskazao i time što se prijavio u pričuvni sastav policije, a osnutkom Zbora narodne garde postaje hrvatski vojnik. Međutim njegovoj mami to nije bilo po volji „Kako je moj otac bio na višim funkcijama u obrani grada Siska, teta Pavica molila ga je da Marija povuče u logistiku kako ne bi išao na prvu crtu. Međutim Mario je već od srpnja bio na prvoj crti i imao vatreno krštenje u Peckom. Mami je lagao da samo drži stražu u rafineriji. Kada je moj otac shvatio da je Mario u gardi jednom prilikom čak ga je na gradskoj tržnici pokušao uhvatiti da ga uvjeri da se makne s prve crte. To je sve promatrao moj bratić Dario koji mi je to i ispričao.“

Marija nitko nije mogao razuvjeriti. Spremno je obavljao zadatak za zadatkom sve dok nije došao onaj posljednji, 9. rujna 1991. godine. U pokušaju da se probiju do Kostajnice poginuli su Mario Šalić i Velimir Šuštić, obojica pripadnici 55. lakog artiljerijskog diviziona protuzračne obrane Zbora narodne garde. Njihov suborac Alen Čaušević prisjetio se kobnog događaja: „Na jednom dijelu ceste naišli smo na izminiranu cestu. Snašli smo se i ipak prošli taj dio. Sljedeća zapreka bila je veliko srušeno deblo preko ceste. Naravno tko će prepiliti deblo motornom pilom, Mario Šalić. Na tom mjestu fijukali su snajperski hitci, ali Mario je pod paljbom prepilio prepreku. ˝Idemo dalje!˝. Ljudi su bili u euforiji. Kuća po kuća i stigli smo do jedne čistine. Tu pješadija nije mogla proći zbog snajperske vatre. Par izviđača nam je pokazalo kuću preko Une s koje je ˝tukao˝ snajper. Zapovijed je bila da vozač Damir Šarić i ja izađemo oklopnim vozilom na čistinu i uništimo prijetnju. Morali smo se okrenuti na “rikverc” jer se cijev topa nije mogla okretati preko kabine vozača. Izišli smo kao u Western filmovima na dvoboj. Velimir Šuštić me upozorio da se pazim. Uvijek je brinuo o meni i Mariu. Zapucao sam na kuću, a crvena prašina cigle i crijepova se digla u zrak. Pogodio sam metu, a ljudi su oduševljeno pljeskali i vikali. Nismo slutili da će nam se dogoditi nešto što bi nas moglo zaustaviti. Krenuli smo dalje. Uz oklopno vozilo kretalo se više ljudi jer su se tako štitili od otvorene vatre sa bosanske strane Une. Nedugo zatim prolomila se eksplozija…prašina, sivilo i miris baruta. Sve je poletjelo u zrak. Ja sam tada doživio osjećaj da vidim svoje tijelo kako leti zrakom i pada na tlo. Bacilo me i izbilo zrak iz pluća. Udario sam gornjim dijelom kralježnice o zemlju. Nisam se mogao pomaknuti neko vrijeme od siline udarca. Osjetio sam da mi licem teče krv… pukla mi je arkada, slomljen nos, a bol u vratu bila je nesnošljiva. Prvo mi je na pamet palo da dograbim pušku. Došao sam do Velimira

Šuštića koji je većim dijelom bio priklješten oklopnjakom. Odmah je izdahnuo. Morao sam uzeti njegovu pušku koja mu je ostala prebačena preko ramena. Nožem sam prerezao ramenik. Mario je nažalost također bio zarobljen ispod oklopnjaka. Skupili smo se i nadljudskim naporom podigli oklopnjak da ga izvučemo. Bio je živ, ali imao je vanjski prijelom potkoljenice i desnog kuka. U kakvom stanju mu je bila kičma, nismo znali. Zvonimir Vučičević Đona, kleknuo je i stavio ga gornjim dijelom tijela sebi u krilo. Ja sam zalegao i ispucao cijeli okvir iz Velimirove puške prema neprijatelju. Po nama se pucalo iz svega raspoloživoga. Bila je to zasjeda. U asfaltu je bilo minsko polje, a mi smo nagazili na protutenkovsku minu. Nakon ispucanog rafala okrenuo sam se na leđa. Ispred mene je bio Mario, naslonjen u Đoninom krilu. Nije paničario, nije kukao. Pogledi su nam se sreli. Oči u oči. ˝Ja sam Alene invalid.˝- rekao je. Na blijedom licu nije bilo grča, samo mu je jedna suza kliznula niz obraz. I sada dok ovo pišem suze mi padaju na papir.“

Nažalost Mario Šalić od posljedica ranjavanja ubrzo je preminuo te je pokopan na gradskom groblju u Sisku. Nedugo nakon toga njegova sestra Valentina dragovoljno je stupila u Hrvatsku vojsku i postala hrvatska braniteljica.

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.