U posebnom izdanju Domoljubnih minuta pod nazivom „Događaj tjedna“, povodom Međunarodnog dana žena, novinar i povjesničar Borna Marinić prisjetio se žena, hrvatskih braniteljica, koje su se svojim sudjelovanjem u Domovinskom ratu kao vojnikinje ili medicinske djelatnice pokazale i dokazale kao ravnopravne muškarcima. Među njima bile su sposobne liderice poput svima poznate doktorice Vesne Bosanac, ali rat su na svojim leđima iznijele i one junakinje koje su na prvoj crti, rame uz rame sa suborcima, bile spremne dati život za domovinu. Četiri „fajterice“ koje su bile pripadnice 4. gardijske brigade bit će tema današnjeg izdanja emisije Domoljubne minute – događaj tjedna.

Dajana Kežić

Najprije vam želimo ispričati priču o Dajani Kežić iz Metkovića. Ona je  imala 26 godina kada je otišla u rat. Poduzeće Naronaplast, gdje je šivala, otišlo je u stečaj, a ona se bez prevelikog razmišljanja s prijateljicom Milenom Mikšić prijavila u Zbor narodne garde odnosno A satniju 116. brigade u koji su i primljene. Evo kako se sjeća tih dana:

„Otac nije sa mnom pričao dok se nisam vratila s prvog terena, a to je bila Hercegovina – Stolovi i Drenovac. Suborci su mi bili fantastični. Nikada prije ni kasnije nisam doživjela da me muškarci tako prihvaćaju i smatraju jednakom njima. Čuvala sam ja njih i oni mene.“

Nikada prije ni kasnije nisam doživjela da me muškarci tako prihvaćaju i smatraju jednakom njima

4. gardijska brigada Pauci / Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Kao pješakinja s puškom u ruci Dada, kako su je zvali suborci, neustrašivo se borila i dokazivala. Koncem 1992. godine prešla je u 4. gardijsku brigadu s kojom je ubrzo otišla u operaciju „Maslenica“. Kašić, Paljuv, Novigrad… najteži dijelovi bojišnice gdje su se borbe izmjenjivale ludom brzinom bila su mjesta na kojima se borila, pa čak i kada bi joj zapovjednici to branili.

„Danas kada pogledam iza sebe sve to vidim kao nekakav film, kao da to nisam bila ja. Kao da je to netko drugi doživio umjesto mene. Nisam odbijala nijedan zadatak, štoviše prihvaćala sam se i onih u koje nisam smjela ići. Jednom prilikom zapovjednik bojne Jozo Šerić rekao je da žene ne smiju u akciju, no zapovjednik satnije me na moje inzistiranje pustio. U noći smo kamionima došli do jedne točke da bi nastavili hodajući. Tada sam prvi put u akciju nosila torbu hitne pomoći ne znajući da ću već u 3 ujutro imati prvog ranjenog.“

Iako nije imala medicinsko predznanje uhvatila se u koštac sa svim izazovima kako bi spasila ranjene suborce.

„Ušli smo u selo, smjestili se u podrum, čim je svanulo počela je pucnjava. Meci zvižde oko naših glava. No to nije bilo sve. Kada sam oko 13 sati pokušala nešto pojesti tenk je pancirnom granatom pogodio kuću u kojoj smo bili. Bilo je puno ranjenih, spasili smo ih, a oko 17 sati došao je zapovjednik bojne i kad je vidio da sam se oglušila o zapovijed počeo je psovati i tjerao me da napustim položaj. Usprotivila sam se jer je suborcima stvarno trebala moja pomoć, no zaprijetio je da će mi, ako ga ne poslušam, pucati u noge.“

Zaprijetio je da će mi, ako ga ne poslušam, pucati u noge

Nakon operacije „Maslenica“ zapovjednik joj više nijednom nije zabranio da ide u akcije, a njih se do „Oluje“ naredalo. Nije bilo lako, osobito kada joj je 1995. preminuo otac, no nije posustajala. Domovinski rat najljepše je razdoblje njezinog života zbog povezanosti i jedinstva koje je vladalo. Teža joj je bila borba sa sustavom koju je morala voditi da bi ostvarila svoja prava u poraću. Mir je danas pronašla u vjeri u Isusa Krista, a društvo joj prave njezini vjerni kućni ljubimci.

Kornelija Knežević

Kornelija Knežević rođena je 1968. godine u Bosni, podrijetlom je Hercegovka, a život je provela u Splitu gdje je završila srednju medicinsku školu nakon koje je upisala fakultet. Željela je biti profesorica tehničke kulture, obožavala je crtati i htjela je tome podučavati djecu. Ipak, kada je došla ’91. za mladu Hercegovku nije bilo druge nego da se prijavi u vojsku i ode u rat. Došlo joj je to prirodno, tako je odgajana, a pošto je bila medicinska sestra znala je da itekako može doprinijeti borbi Hrvatske za slobodu.

Naravno, nije znala da će put biti tako trnovit, da neće biti oružja, neće biti odore za nju, pa čak ni vojnih čizama. Tako je prve ratne korake na zadarskom bojištu, u prevelikoj odori 4. gardijske brigade, prošla u svojim tenisicama. Puška je, ističe, njoj samo smetala jer je bila veća od nje, a kada je dobila onu sa sklopivim kundakom znala ju je i izgubiti pa naći za dva dana. Trebalo joj je vremena da se adaptira na nove okolnosti, a početaka ratnog puta prisjeća se idućim riječima:

„Tribalo je obraniti našu domovinu, a majci i bratu je bilo sasvim normalno da idem. Mama je ustvari rekla da je i očekivala da ću to učiniti. Najprije sam bila u Crvenom križu, a od ožujka 1992. postala sam pripadnica 4. gardijske brigade u koju sam se prijavila još 1991. ali me nisu zvali.“

Majci i bratu je bilo sasvim normalno da idem

Kao medicinska sestra, rame uz rame, s vrgoračkom satnijom 4. bojne „Jahači apokalipse“ prošla je vatreno krštenje u operaciji „Lipanjske zore“. Velika potpora bili su joj njezini suborci.

27. obljetnica akcije Maslenica / Foto: Dino Stanin/PIXSELL

„Mene su dečki čuvali kao sestru i nisam se bojala ničega. Često su mi znali reći da oni nisu u tim teškim trenucima htjeli pokazivati strah kada su vidjeli da se ja ne bojim. Moj jedini strah bio je od krava i to je bila vječna tema za zafrkanciju.“

Moje jedini strah bile su krave

Vremena za tugu za poginulim suborcima tijekom rata nije bilo. Nova akcija za novom akcijom, operacija za operacijom.

„Svaka smrt te pogodi na svoj način, ma ne samo smrt, bilo je tu i teških ranjavanja i drugih nesreća. Svaka je priča za sebe i ne možeš oguglati na to. Svako jutro se pomoliš da ih ne bude više. Nemaš vremena razmišljati bojiš li se, bitno ti je spasiti čovjeka i ne misliš na sebe. Tek kada dođeš doma i kada se vratiš u svoju staru sobu prorade ti klikeri. Neki miris te asocira na nešto i vratite u te grozne momente koje si tada odradio kao robot. Ja godinama nisam smjela ući u mesnicu. Kada bi vidjela potkoljenicu i osjetila taj miris… Ali došla su djeca. Ti njih moraš pretvoriti u ljude, moraš funkcionirati, moraš im skuhati ručak.“

Išla je u napade, često i među prvima za što je bila opominjana i slana u zadnje redove da bi se opet preguravala u prve. Smrt joj je bila za vratom, a na jugu je ona vrebala sa svih strana.

Smrt joj je bila za vratom

„Zvuk granate koja padne, pogodi kamen i ne eksplodira. Taj zvuk kada čuješ da ona nije eksplodirala je najljepši na svijetu.“,

Koca, kako je zovu svi koji ju poznaju i vole, u vojsci je upoznala i ljubav svog života, baš kao i 15 drugih žena koje su ratovale u njezinoj bojni 4. gardijskoj brigadi. Sina Stjepana rodila je u kolovozu 1994. godine, a kako su krenule operacije i pripreme za oslobađanje Knina kršten je tek iza „Oluje“ jer su se njegov otac i kum mimoilazili kada bi dolazili u Split s terena. Osim muža Koca je u ratu pronašla prijateljicu za cijeli život – Semru.

Semra Šiljak

Semra Šiljak rođena 1971. u srednjoj Bosni danas je u mirovini, živi mirnim životom – hobi joj je ručni rad, a sezonski radi kao kuharica u prijateljevom restoranu na Visu. Na prvi pogled plaha i osjećajna žena, ranih devedesetih je, iako nije bila iz Hrvatske, zatražila pušku kako bi pomogla svojim prijateljima u obrani Dalmacije.

Nikada u svom životu nije vidjela nikakvo oružje do te 1992. godine kada je pristupila Paucima odnosno 3. satniji 4. bojne. Osim automatske puške „rumunjke“ s polomljenim kundakom, zadužila je i tri broja veću maskirnu uniformu. Zapovjednik ju je pri prvom susretu upitao zna li pucati, na što mu ona odgovara da zna i taj svoj odgovor pukom srećom potvrdila pogodivši prazni rezervoar za gorivo koji su joj postavili kao testno gađanje.

Od početka je prihvaćena od strane svojih muških suboraca

Iako je dugo bila jedina žena u satniji od početka je prihvaćena od strane svojih muških suboraca, a Semra nije imala nikakvih problema ni zbog toga što je islamske vjeroispovijesti. Kada bi došlo vrijeme za obrok, kolege su posebno pazili da Semra dobije obrok koji ne sadrži svinjetinu s obzirom na to da ne jede svinjetinu. Sjećajući se tih dana istaknuti će iduće:

„Uopće nije bilo bitno tko je što, nego da smo svi skupa. Bilo je i pravoslavaca. Nema predrasuda – svi smo bili jedno.“

Svi smo bili jedno

Neprijatelji su se na južnom bojištu služili i zabranjenim bojnim otrovima. Semra je na nesreću udahnula takve plinove koji su je onesposobili za ratna djelovanja. Višetjedno povraćanje krvi, nedostatak apetita i dehidracija samo su neki od simptoma trovanja. Semra je u 20 dana izgubila više od 17 kilograma. Nažalost zbog bojnih otrova i dan danas ima problema sa zdravljem s obzirom na to da su joj dijagnosticirane erozije na želudcu.

Semra je u 20 dana izgubila preko 17 kilograma

Osim ratnog djelovanja, Semra je pomagala i u sanaciji ranjenika, pa čak i iz drugih postrojbi, primjerice 3. imotske bojne koju su zatekli na tom području. Užasni trenutci gdje je mladić izgubio cijelu ruku Semri su se usjekli u sjećanje. Spašavajući tog ranjenika s brda zvanog Golubov kamen spuštala se po kamenjaru i tada je došlo do uganuća noge pa su joj kolege napravile improviziranu štaku od grane drveta. Semra se nije mogla kretati pa su nakon jedne noći, koliko su ostali na tom mjestu, odlučili da će Semru spustiti do položaja u sanitet kako bi joj se pružila pomoć. Kako i priliči njenom duhu, Semra se iskrala iz saniteta prije nego što joj je dozvoljeno sa željom da se što prije vrati na teren.

Novsko ždrilo – Maslenički most / Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Krajem 1992. godine dolazi do preustroja brigade, a Semra je prebačena u desetinu veze. Sudjelovala je i u operaciji Maslenica. U šali zna reći da njezina kći Nela ima nekoliko mjeseci ratnog puta s prve crte jer nije niti znala da je trudna tijekom akcija koje su 1993. uslijedile u šibenskom zaleđu. Kada je došlo vrijeme za porod, Semra se prisjeća kako je glavna sestra zaprimila telefonski poziv od Snježane Orlić koja je zvala iz brigade da provjeri kako je Semra. Poruka je glasila: „Pazite na nju! Iza nje stoji cijela 4. brigada!“ Tu poruku je Semri prenijela sestra, a Semra i dan danas tvrdi kako joj je to mnogo značilo.

Semra se iskrala iz saniteta prije nego što joj je dozvoljeno sa željom da se što prije vrati na teren

Nakon poroda Semra nije bila samo vojnikinja već i majka. Nakon porodiljnog vratila se u postrojbu, a kada je dobila i drugo dijete – sina – suborci su je nagovorili da ode u mirovinu. Ipak, Semra je sve samo ne mirna i mi joj želimo još puno takvih godina i puno zdravlja.

Miranda Mandarić

Baš kao Koca i Semra koje su u 4. brigadi pronašle muževe takvu je sudbinu imala i Miranda Mandarić. Kao mlada djevojka gledala je vijesti o ratu i doživjela je poziv da i ona ode u rat. Kada su okolnosti dopustile, 1994. napustila je posao na hitnoj pomoći u Splitu i pristupila obuci 4. gardijske brigade u vojarni Dračevac. Način na koji je majci rekla da mora ići u rat pokazuje koliko je srce kucalo u toj djevojci:

„Mislila sam da trebam ići u Hrvatsku vojsku, spasiti Hrvatsku i pomoći ranjenicima. Vidjela sam oglas u novinama i prijavila se u 4. brigadu. Međutim, da mama ne sazna, ja sam sama sebi poslala telegram u kojem je bio poziv da se javim u vojsku. Pravu istinu mama je saznala nakon godinu-dvije dana.“

Sama sebi poslala je telegram u kojem je bio poziv da se javi u vojsku

Nakon zahtjevne obuke uslijedili su još zahtjevniji tereni. Dinara, debeli minusi i nanosi snijega veći od nje same tjerali su je da ruši svoje granice. Čak je i puška koju je nosila bila gotovo veća od nje same.

spomen-obilježje pripadnicima 4. gardijske brigade Pauci na Dinari / Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

„Sa 154 centimetra i 47 kilograma došla sam na Dinaru gdje je snijeg bio veći od mene. To je bilo nezamislivo, samo na razglednicama sam viđala do tada toliko snijega. U tom snijegu smo spavali, živjeli i naučili živjeti. Nekome je to bilo do struka, ali meni recimo nije, no nisam se žalila. Bila sam sretna da imam privilegij biti na terenu. Nisam kukala, stisnula sam zube i pokazala suborcima da mogu računati na mene.“

Stisnula sam zube i pokazala suborcima da mogu računati na mene

Bila je medicinski tehničar u pješačkoj satniji, ali prije svega vojnik koji ima svoju pušku, municiju i bombe, a, kada je zatrebalo, spašavala je ranjenike. Nosila je tako instrumente, zavojni materijal i četiri boce infuzije. Zadatci su bili teški i riskantni. Za ranjenicima je išla i u minsko polje. Nijedan joj srećom nije izdahnuo na rukama. S Dinare se vrućeg kolovoza 1995. spustila u Knin. Taj dan nikada neće zaboraviti:

„Operacija Oluja je imala žestok tempo. Ušli smo u Knin i išli dalje te još dva dana proveli u borbama po okolnim selima. Meni je bilo lakše nego recimo mojoj majci koja je gledala vijesti, znala da sam ondje negdje, a ja joj se nisam mogla javiti nekih desetak dana u kojima je ona bila puna briga. Prava euforija zavladala je tek kada nam je priređen veličanstven doček u Splitu. “

Za ranjenicima je išla i u minsko polje

Danas Miranda radi u ordinaciji obiteljske medicine. Sa suprugom Tomislavom ima troje sada već odrasle djece i s ponosom gleda na svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu.