Stradanje 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu kraj Vukovara pokazalo je svu okrutnost dijela Srba u Hrvatskoj koji se nisu mirili s time da bi mogli živjeti u samostalnoj Hrvatskoj. O tom nemilom događaju  napisane su  i dvije ozbiljne knjige – „Sjeme zla“ autora Mate Rupića i Steve Culeja te „Borovo 2. svibnja 1991.“ Tomislava Orečića.

Uz njih dvije tu je i dokumentarni film „Zasjeda u Borovu Selu“ koji sam za Hrvatsku radioteleviziju snimao prije pet godina. Kao autor tog dokumentarca donosim najzanimljivija svjedočanstva koja sam prikupio kako bih dočarao pakao Borova Sela 2. svibnja 1991.

U proljeće 1991. godine Hrvatska se pripremala za referendum na kojem su se građani trebali izjasniti o razlazu sa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom. Nakon sukoba u Pakracu i na Plitvicama u ožujku 1991. sve je manje ljudi vjerovalo u mirni razlaz. To je uskoro potvrđeno u Borovu Selu u koje su tijekom proljeća dolazili dobrovoljci iz Srbije, a sredinom travnja posjetio ga je i četnički lider Vojislav Šešelj održavši pritom govor na velikosrpskom mitingu održanom 14. travnja 1991. godine.

Par tjedana kasnije u noći s 1. na 2. svibnja policijska patrola Policijske uprave Osijek ušla je u Borovo Selo. Namjera je hrvatskim policajcima bila skinuti jugoslavensku zastavu u središtu sela. Uskoro je na prvu patrolu otvorena vatra.

Nakon sukoba u Pakracu i na Plitvicama u ožujku 1991. sve je manje ljudi vjerovalo u mirni razlaz.

Ranjeni policajci Jurica Tolj i Marijo Marinović uspjeli su pobjeći, no policajci iz druge patrole, Zvonimir Meković i Dalibor Križanović, nisu uspjeli. Srpski pobunjenici su ih zarobili. Povjesničar Ante Nazor ističe:

„Povod za dolazak hrvatske policije u Borovo Selo bilo je zarobljavanje dva pripadnika MUP-a prethodne večeri i zapravo je hrvatska policija krenula da bi ih vratila ne znajući da su oni već tijekom večeri prebačeni u Novi Sad. To je bio povod. Da nije bio taj, bio ni neki drugi jer sama nazočnost tolikog broja dobrovoljaca, naoružanih dobrovoljaca, četničke provenijencije i srpske radikalne stranke i srpske narodne obnove pokazuju da oni tamo nisu došli na piknik, da nisu došli zato što je hrvatska policija vršila teror nego da su došli da bi upravo odradili posao, da bi izazvali krvoproliće.“

U jutarnjim satima 2. svibnja 1991. počeli su pregovori o puštanju zarobljenih policajaca koji se vode iz Vukovara. Hrvatska, kako je istaknuo Nazor, nije znala da su zarobljeni policajci već u Srbiji i pokreće se akcija rješavanja talačke situacije. Zapovjednik specijalne policije Policijske uprave Osijek Marijan Ivić čiji su policajci bili zarobljeni prisjeća se početka akcije:

„Pregovori nisu uspjeli i donešena je odluka da se ide osloboditi. S jedne strane jedinica iz Vinkovaca i s druge strane, sa strane Dalja je trebala biti jedinica iz Osijeka. Mi smo dobili zapovijed ujutro, sakupili smo ljude što smo imali i sjeli smo u vozila. Po zapovijedi krenuli smo putem Dalja i krenuli smo na Borovo Selo. Akcija je započela negdje oko 12 sati popodne. Mi smo znali da u Dalju ima ekstremista, da će naš dolazak u Dalj biti primijećen, da će biti javljeno da dolazimo i znali smo da na početku Borova Sela imaju barikade jer smo se susretali s njima već ranije i već smo imali oružani sukob na samoj toj barikadi.“

Dolaskom blizu barikade otvorena je paljba na nas i mi smo se povukli.

„Borovo Selo nije područje Osijeka, ali smo svejedno bili blizu tamo i znali smo što se dešava. U jedinici smo raspolagali s jednim oklopnim transporterom kojeg smo uključili u akciju. On je malo sporije išao. Nakon izlaska iz Dalja stali smo na jednoj farmi i pričekali da transporter dođe. Kako sam znao da ima barikada na ulazu u selo sȃm sam s pomoćnikom otišao tamo. Dolaskom blizu barikade otvorena je paljba na nas i mi smo se povukli. Nakon toga smo izvukli ljude iz vozila i po nekom vojnom rasporedu smo ih rasporedili s lijeve i desne strane od ceste. S tim da je cestom trebao ići transporter koji nam se nekoliko puta pokvario tada. I odmah da kažem na njemu nisu radili mitraljezi ni jedan.“

Istovremeno s druge strane, iz pravca Vukovara, u selo je upućena jedinica iz Vinkovaca kojoj je baza bila na stadionu Cibalije. Samog dolaska do Vukovara i kratkog zaustavljanja u Bršadinu prisjeća se pripadnik jedinice Zdravko Mamić idućim riječima:

„Tamo je bilo nekakvih čudnih životinja na ulici, tamo pred kafićom smo vidjeli nekakve bradonje s kokardama. Oni su gledali nas. Mi smo imali navučene zavjese u autobusu, malo smo škicali, gledali što se dešava, ali nije se dogodilo ništa. Oni su pustili nas, mi smo prošli. Kada smo vidjeli bradonje nismo znali šta se dešava. Jedan je prijatelj rekao ono kaj sad ajmo sad pa je zapjevao onu ‘Zovi, samo zovi, svi će sokolovi’ onda smo počeli pjevati i tako je autobus i krenuo i tako smo došli do Vukovara.“

Jedinicu iz Vinkovaca vodio je Martin Matković Sova. U Vukovaru ih je dočekao načelnik policijske postaje Vukovar za operativne poslove Stipan Bošnjak i izdao im složenu zadaću čega se prisjetio Ivica Andabak Cigo:

Stipan Bošnjak / Foto: „Zasjeda u Borovu Selu“/Screenshot

„Oko 12 sati je krenula ta akcija. Zvao nas je načelnik Bošnjak i rekao nam je da dođemo gore. Došli smo gore, tamo je bio g. Džaja, bio je Totar, bio je načelnik Bošnjak, Bošnjaku sam iznimno vjerovao, i rekao je da idemo u Borovo u Borovo selo. Matković da sa svojim ljudima uniđe u Mjesnu zajednicu i oslobodi naša dva policajca koji su bili zarobljeni, a moj vod je morao opkoliti mjesnu zajednicu da ne bi nitko prišao i da ne bi nitko pobjegao iz mjesne zajednice. I tako smo postrojili, ja svoj vod, on svoje i on je krenuo s 3 auta i mi smo krenuli s autobusom iza njih. Među nama je bila super atmosfera.“

„Mislim šta da kažem, ja sam svoje ljude postrojio, to sam im rekao. Bošnjak mi je rekao da ostavim dva čovjeka na straži u Vukovaru. I onda je jedan moj najbolji prijatelj, u to vrijeme zadesio se na straži s kojim sam svaki dan putovao na posao, na stadion – Perica Zdenko i kako sam ja postrojio tih 20 ljudi ja sam rekao ‘Perice, tko je na straži, ostaje na straži.’ (…) Pet minuta je za mnom išao dok sam ja ove postrojavao i objašnjavao što moramo napravit on je pet minuta za mnom išao i vukao me za rukav:“

Ja se od sramote ne mogu vratit u Nuštar, ako ja ne budem išao u Borovo Selo.

Zdenko Perica / Foto: „Zasjeda u Borovu Selu“/Screenshot

„’Ja moram ići, ja moram ići, zapovjedniče ja moram ići.’ Ja kažem: ‘Perice, idi nazad, idi na stražu tamo’. Kaže: ‘Ja moram ići, ja se od sramote ne mogu vratit u Nuštar ako ja ne budem išao u Borovo Selo’. Pogledao sam u vod, vidio sam malog Gotovca, malo mi je bio nesiguran, malo mi se kao tresao i ja sam mu rekao: ‘Gotovac idi na stražu, Perica na njegovo mjesto’ i tako mi je… tako je što kažete htjela sudbina i tako je i poginuo u Borovu selu i tako. “

„Bošnjak mi je rekao, njemu sam vjerovao, rekao mi je Andabak izdržite 20 minuta do pol sata mi ćemo doći s vinkovačke strane, Osječani će doći s osječke strane i to me je nekako držalo, i ja sam rekao ‘idemo’. Tako da smo krenuli i kad smo došli do Borova sela prešli smo prugu, znači ništa, sve je normalno bilo.“

Normalna situacija za nekoliko minuta pretvoriti će se u situaciju kakvu vinkovački specijalci nisu mogli niti zamisliti, ali i situaciju u kojoj će desetorica njih izgubiti život.

Specijalna policija iz Vinkovaca u selo je ušla s tri vozila te dva autobusa. Tri vozila bila su na čelu kolone. Treći, Land Rover, vozio je Davor Bijader:

Ja nisam ni znao da već na drugoj strani ima mrtvih.

„Prvi je bio Opel Ida Rekord, drugi je bio Range Rover, oni su bili dosta brži od mene. I dolaskom u Borovo Selo oni su se zaustavili, vidim izišli su, ja sam bio možda dvjestotinjak metara iza njih i vidim odmah je počela pucnjava. Počela je i po nama. Kako sam stao ja do dan danas ne znam kako sam uspio stat, a da nitko nije stradao u njemu, da nikoga nisu pogodili. To je fijukalo na sve strane. Kako sam ja zaustavio ni dan danas se ne sjećam. Uglavnom ja sam uspio stat. Ja sam jedini izišao na lijevu stranu, a dečki su izašli desno. Oni su organizirali jedno mitraljesko gnijezdo iz kojeg je praštilo po svima nama. Ja nisam ni znao da već na drugoj strani ima mrtvih.“

Foto: „Zasjeda u Borovu Selu“/Screenshot

Bijader se brzo vraća po pušku te uspijeva ispaliti suzavac u zgradu Mjesne zajednice

„Naša je ekipa ušla unutra. Na kraju se ispostavilo da u toj zgradi mjesne zajednice u kojoj su oni bili nije bilo nikoga. U istoj toj zgradi imate dole u prizemlju, imate ambulantu njihovu i pa grubo zvuči da su oni svoje žene i djecu ostavili u toj ambulanti i naši su, moje kolege su izvlačile te ljude van.“

Policajci shvaćaju da se radi o klasičnoj sačekuši, da nema kolega koje trebaju osloboditi. Pred njihovim očima kolege krvare i ginu. Ekipi iz vozila uskoro stiže ekipa iz autobusa među kojom je bio Marinko Ereš. Najtežih trenutaka u svojem životu ovako se prisjetio:

„Čim su stala ona prva tri vozila to je počelo pucanje i onda smo mi iskočili iz autobusa i krenuli smo prema centru tamo gdje su bila vozila. Ja, pokojni Grašić, Hrala, Crnković je bio kraj mene, lijevo od mene je bio pokojni Zdenko Perica ispred mene je Vučić, koji su izašli iz prvih vozila. Svi smo zalegli. Ja sam iza neke živice ležao. To je prštalo okolo na sve strane oko nas. Na sve strane je prštalo. To je sa svih strana prštalo, nisi znao tko puca. Mi kako smo došli u onim pancirkama, kacigama, jednostavno nit si koga vidio nit išta. Jednostavno je sa svih strana prštalo. Točno su znali i čekali su nas.“

To je sa svih strana prštalo, nisi znao tko puca.

Zdenko Perica i Ivica Vučić / Foto: „Zasjeda u Borovu Selu“/Screenshot

„Kad je počela pucnjava nismo znali što se događa uopće. Nemaš pojma, prvi puta vatreno krštenje i onda je Vučić vikao ‘povlači se u kuće’. Ležao je na leđima, već je bio pogođen 2-3 puta sigurno. Reko: povlačite se u kuće. Ja sam uletio u prvu kuću i nas još desetak koji smo uspjeli. Grašić je odmah pogođen čim smo došli. Zoran Grašić odmah kraj mene. Hrala je pogođen isto i kad smo utrčali u kuću netko je zapovjedio da probamo nekog izvuć tko je ranjen. Hrala se vukao vani kako je pogođen bio, imao je rupu na nogi i onda smo ja i Crnković istrčali van da ga uvučemo i tu je Crnković pogođen i tu je odmah i poginuo, a Hralu smo uspjeli uvuć u kuću. Hrala je umro nakon sat vremena možda, unutra je iskrvario. To je bila rupa u nozi. Velik kalibar, thompsonova municija je bila.“

U centru Borova Sela poginulo je ukupno 10 policajaca – Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović i malo prije spomenuti Željko Hrala.

Spomenik žrtvama pokolja u Borovu Selu / Foto: Wikimedia Commons/Modzzak

Na ulazu u selo iz pravca Vukovara poginuli su najmlađi među njima Mladen Čatić te najstariji – Stipan Bošnjak. Okolnosti se prisjeća Franjo Čopčić:

„Nakon što su momci otišli eto Stipan je kao načelnik želio da vidi dokle je akcija došla, kakvo je stanje u selu itd. I nas dvojica smo krenuli autom prema Borovu Selu. Čim smo prešli prugu koja dijeli Borovo Selo od Borova Naselja na nas je otvorena iz prvih kuća vatra. Četnici su bili spremni. Znači nisu oni ni razmišljali da li je ovo neki civil ili ovo ono. Oni su izgleda točno znali sve.“

Meni je to bilo prvo vatreno krštenje.

„Uglavnom, naletili smo na zasjedu. Automatski smo izletili iz auta. Ne može se drugačije ni reći jer to je bila brzina. To danas čovjek ne može ni shvatiti da se u datom trenutku čovjek ponaša kao da je neki ratni veteran, a ustvari i meni je to bilo prvo vatreno krštenje. Bacili smo se u kanal i iz kanala uzvratili vatru. Nakon nekoliko minuta Stipan više nije pucao. On je isto imao automatsku pušku. Ja sam imao škorpion i dvije bombe. Ja sam otpuzao do Stipana i onda sam vidio da je nažalost na samom početku dobio metak u vrat. Uzeo sam njegov automat i do kraja sam ispalio te metke koji su ostali, a bilo ih je stvarno puno, možda 5-6, nisam ih brojao normalno. Sad je bio problem treba se javiti, a motorola ostala u autu. U vaktarnici, meni iza leđa, je bila ta nešto kao naša zaštitnica koju je Matković ostavio na početku sela i oni su stalno vikali ‘Evo ga jedan u kanalu’. Ne smijem sada psovati ali bilo je ono – ‘dečki pa jeste vi normalni? pa vi ćete me ubiti!’, dok jedan nije rekao ‘Franjo, jesi to ti?’, e onda mi je ono srce proradilo konačno kako treba. Ne bi žalio da me pogodi četnik, al’ da me moj strese to… ne znam, ne bi dozvolio da umrem. Ja sam ih zamolio da kada viknem ‘SAD’ da otvore vatru a ja idem otrčati u auto po motorolu. I tako smo napravili. Oni su se malo zbunili pa nisu otvorili vatru, ali ja sam uspio onako kaskaderski uskočiti kroz otvorena vrata, čopiti motorolu, četnik na jedno 10 metara od mene, sjećam se da sam vidio PAP-ovku u rukama je pucao, ali me promašio. Valjda sam bio toliko brz, u strahu su brze noge… Jedino je razbio staklo na autu. To je jedina valjda bila njegova uspješnost u tome. Onda sam uzeo motorolu, javio načelniku Policijske uprave Vinkovci Josipu Džaji da je Stipan poginuo i dalje smo čekali.“

Ne bi žalio da me pogodi četnik, al’ da me moj strese to… ne znam, ne bi dozvolio da umrem.

U popodnevnim satima u Borovo Selo iz smjera Dalja i iz smjera Vukovara ulazi Jugoslavenska narodna armija koja je stvorila svojevrsnu tampon zonu između pobunjenika i hrvatske policije. Bio je to spas za preživjele hrvatske policajce koje je JNA izvela iz sela svojim transporterima.

U spašavanju ranjenih policajaca iz sela značajan doprinos dale su i ekipe Medicinskog centra Vinkovci predvođene doktorima Nikolom Drobnjakom i Mladenom Karlićem koje su nedvojbeno pridonijele tome da broj žrtava ne bude i veći, a vrijedi istaknuti i hrabri čin dr. Karlića koji je već u noćnim satima otišao po tijelo poginulog Željka Hrale koje je ostalo u selu:

„U 8 sati navečer su valjda zvali iz Borova Sela načelnika da ima još jedan mrtvi policajac da je ostao tamo i treba doći po njega. To je bilo strašno. Navečer u 8 sati mrak, oni slave, tisuće njih naoružanih, nema svjetla. Načelnik mi kaže morate otići još po tog i sad ja vratim se dolje kod mojih dečki i kažem ‘dečki moramo opet u Borovo selo’. Oni su poludjeli, ma nema šanse, nećemo i nećemo. Ja kažem: ‘Dobro, dajte mi ključ, idem ja sam pa će mi netko pomoći tamo’ i onda su sjeli moji dečki, moj vozač i Tonković Ivica i mi smo otišli i u tu kuću gdje je bio Hrala. Bio je pogođen u natkoljenicu, u preponu, bio je iskrvario, bila je pored njega čaša vode na nekom stoliću, ležao je u krevetu tako mrtav i njega smo preuzeli i kad smo izlazili to je bilo, to je tisuće njih okolo, hrlilo ga dokrajčit, da ga ubiju ako nije mrtav, psuju nama svima i tako. I evo preuzeli smo njega i vratili se nazad u Vukovar.“

Pitanje odgovornosti za ovaj zločin još je uvijek otvoreno, Vukašin Šoškočanin, zapovjednik snaga domaćih Srba okupkjenih u Teritorijalnu obranu pod sumnjivim je okolnostima stradao par tjedana kasnije utopivši se u Dunavu.

Od 51 optuženog za masakr u Borovu Selu, Vojni sud u Osijeku 1993. godine osudio je samo desetoricu, no zatvorske kazne ni oni nisu odslužili. Svi su 1996. godine amnestirani, a protiv ostalih 41 okrivljenih, Zakonom o općem oprostu postupak je obustavljen.

Drugi sudski proces vodio se na Županijskom sudu u Osijeku. Od petorice okrivljenih za zlostavljanje zarobljenih i ranjenih hrvatskih policajaca, hrvatskom pravosuđu dostupan je bio samo Milan Marinković, koji je 2014. godine pravomoćno osuđen na tri i pol godine zatvora i svoju je kaznu već odslužio. Nakon žalbe na presudu, kao olakotna okolnost pri izricanju tako niske kazne koja je s 3 i pol snižena na 3 godine, uzeta je u obzir činjenica da je Marinković siromašan i ima staru i bolesnu majku.