Na 30. obljetnicu okončanja operacije „Bljesak“, emisija Domoljubne minute – događaj tjedna donosi povijesni pregled operacije. Ako ste se „uplašili“ da će to biti tek puko nabrajanje faktografskih činjenica – prevarili ste se.

Opća agresija u zapadnoj Slavoniji započela je u kolovozu 1991. Svega nekoliko dana nakon što su pobunjeni Srbi proglasili SAO Zapadnu Slavoniju Jugoslavenska narodna armija pokušala je ovladati Hrvatskom na pravcu Bjelovar – Daruvar – Pakrac – Okučani – Stara Gradiška. Snage Varaždinskog korpusa JNA iz Bjelovara stigle su do Okučana i okupirale to mjesto 17. kolovoza, ali do ondje nije stigao Banjalučki korpus koji je istog dana pokrenuo napad preko Save iz pravca Bosanske Gradiške.

Čak mjesec dana na potezu od Stare Gradiške do Okučana odnosno autoputa snage Zbora narodne garde i policije zadržavale su neprijatelja, a kada se on napokon probio do stare magistralne ceste i Okučana krenuo je u napad na tri smjera – zapadno prema Novskoj, sjeverno prema Pakracu te istočno prema Novoj Gradiški.

Bljesak – Okučani / Foto: Željko Gašparović

Niti jedan od ta tri grada nije osvojen, dijelom i zbog toga što su hrvatske snage u međuvremenu porazile Varaždinski korpus koji se povukao iz Hrvatske, a dijelom zaslugama hrvatskih snaga koje su se borile protiv Banjalučkog korpusa. One ne samo da su zaustavile tu armiju potpomognutu s raznim četničkim i pobunjeničkim postrojbama već su i oslobodile znatan dio okupiranog prostora.

Stupanjem na snagu Sarajevskog primirja 3. siječnja 1992. obustavljena su bojeva djelovanja, a na crtu razdvajanja kroz par mjeseci rasporedile su se mirovne snage Ujedinjenih naroda odnosno UNPROFOR.

U zapadnoj Slavoniji ostalo je okupirano oko 600 km² teritorija – nizinski kraj uz rijeku Savu, koji se prema sjeveru uzdizao na istočne dijelove novljanskih brda i zapadne dijelove planine Psunj. Na tom području u vrlo teškim uvjetima živjelo je nešto manje od 30 tisuća  stanovnika. Jedan od uzroka teškog ekonomskog stanja na tom području, kao i na ostalom okupiranom teritoriju Republike Hrvatske, bili su veliki izdaci krajinskih Srba za vojsku i obranu.

U jesen 1992. formiran je ondje 18. korpus Srpske vojske Krajine koji je ustvari bio potpuno opkoljen, a jedina veza sa svijetom bila mu je preko mosta između Stare i Bosanske Gradiške. Za Republiku Hrvatsku to je područje imalo veliko prometno-strateško značenje jer je presijecalo autocestu i željezničku prugu koje su spajale središnju s istočnom Hrvatskom. Zbog toga su predstavnici hrvatskih vlasti pokušavali postići političko rješenje s pobunjenim Srbima da se taj okupirani teritorij reintegrira u ustavno-pravni okvir Republike Hrvatske.

Politički lider zapadnoslavonskih Srba Veljko Džakula svjestan pozicije pristajao je na pregovore, čak s hrvatskim vlastima i početkom 1993. potpisao Daruvarski sporazum no njegovi kninski kolege s pristupom koji je davao ikakav legitimitet vlasti u Zagrebu nisu se slagale pa su ga smijenile i čak uhitile i pritvorile na neko vrijeme.

Bljesak – Okučani / Foto: Željko Gašparović

Takozvani „posljednji pokušaj“ mirne reintegracije okupiranih područja dogodio se 1994. godine, a trebao je rezultirati mjerama jačanja povjerenja između Zagreba i pobunjenih Srba, postupnim „otvaranjem“ Republike Srpske Krajine hrvatskim vlastima kroz gospodarsku suradnju i infrastrukturno povezivanje te, u konačnici, političkim dogovorom između Zagreba i Knina.

Nasuprot ranijim godinama, tijekom 1994. godine vrh Republike Srpske Krajine, predvođen premijerom Borislavom Mikelićem, bio je spremniji za pregovore s hrvatskim vlastima nego prijašnje vodeće političke grupacije pobunjenih Srba. Međutim, pregovori su Kninu trebali poslužiti za daljnje ustrojavanje Republike Srpske Krajine i jačanje njezine međunarodne pozicije, dok kompromisi, koji bi u konačnici mogli dovesti do političkog rješenja mirnom reintegracijom okupiranog područja u ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske, za Knin nisu dolazili u obzir.

Shvativši kakvu igru igraju pobunjeni Srbi, ali i međunarodna zajednica Franjo Tuđman počeo se pripremati planove za ratno rješenje, a UNPROFOR-u je u siječnju 1995. otkazao mandat. Tih dana načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske Janko Bobetko ustrojio je u Garešnici Istureno zapovjedno mjesto na čijem se čelu našao general Marijan Mareković. Odande se operacija planirala za novljansko i pakračko područje, a za novogradiško iz same Nove Gradiške gdje je također ustrojeno Istureno zapovjedno mjesto.

Operativni plan kojeg je Bobetko predstavio Tuđmanu predviđao je brzi i energičan napad pješačkih i oklopno-mehaniziranih snaga duž autoceste Zagreb-Lipovac iz smjera Nove Gradiške i Novske, s ciljem rasijecanja snaga pobunjenih Srba na dva dijela (južno i sjeverno od autoceste) i oslobađanja Okučana. Nakon toga je planirano da jake protuoklopne i pješačke snage izbiju na rijeku Savu u širem području Stare Gradiške, a ako bude potrebno, trebalo je srušiti most na rijeci Savi te osigurati granično područje prema Bosanskoj Gradiški.

Pakrac – svvibanj 1995. godine / Foto: Željko Gašparović

Jasenovac se planirao blokirati, a skelska mjesta za prijelaz rijeke Save u području sela Mlaka i Jablanac onesposobiti kako bi se onemogućila intervencija srpskih snaga s Banovine i iz BiH. U drugoj etapi operacije hrvatske su snage trebale uništiti odsječene srpske snage sjeverno od autoceste. Bilo je predviđeno da operacija traje dva do tri dana. U knjizi Sve moje bitke Janko Bobetko piše:

Tri mjeseca prije izvođenja operacije snage koje će izvršiti zadatak privukao sam k liniji rasporeda, polaznim položajima, grupirajući ih tako kako će izvršiti udar, s tim da su za vrijeme uvježbavanja bile odmaknute dalje. Zapovjedništva su vršila manje trenaže; elementi sudjelovanja, podrške itd. – sve se to odvijalo na terenu. Znači, osnovno što je jamčilo da se može ići na takav zadatak jest, da su snage tri mjeseca prije izvođenja već bile u svom borbenom rasporedu na linijama odakle će krenuti u napad. Da se dogodilo suprotno, da je donijeta odluka o napadu, pa tek tada prikupljane snage, takva se operacija ne bi bila mogla izvesti, jer je trebalo razbiti 18. korpus, i to brzo. Upozoravao sam da ne smije biti čekanja glede neprijatelja koji zaostane: snage koje napadaju prolaze, a čistit će druge jedinice.

Tako je i bilo. Iako je koncem 1994. odnosno početkom 1995. autocesta Zagreb – Lipovac otvorena za promet on je naravno tekao i bio prekidan uz stalne incidente koji su kulminirali koncem travnja 1995.

Bljesak / Foto: Željko Gašparović

Niz ubojstava, najprije osobe srpske nacionalnosti na slobodnom dijelu zapadne Slavonije, nakon kojeg su uslijedila ubojstva nekoliko Hrvata na dijelu autoceste koja je prolazila kroz okupirano područje zapadne Slavonije, te zatim zatvaranje autoceste, rezultirali su odlukom hrvatskog vrha na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom o početku oslobodilačke operacije „Bljesak“.

Operacija „Bljesak“ pokrenuta je u zoru 1. svibnja 1995. Vojni i civilni dužnosnici Republike Srpske Krajine znali su za hrvatske namjere jer su s više strana dobili informacije o skorašnjem napadu, tako da su znali i vrijeme njegova početka, no te su podatke, koje i nisu shvatili ozbiljno, dobili prekasno. Par sati prije početka operacije Hrvatska je obavijestila zapovjednika UNCRO-a generala Crabbea, a zadaća da prenese obavijest dopala je jednog od najbližih Tuđmanovih suradnika Hrvoja Šarinića koji je kasnije zapisao:

Kad sam nazvao generala Crabbea, bila je još noć. Točno 3 sata i 58 minuta. General je, dakako, spavao. Premda sam ga probudio u gluho doba noći, on je, pretpostavljajući da je nešto ozbiljno u pitanju, pristojno upitao o čemu je riječ. „Generale Crabbe, ispričavam se što vas zovem u ovo doba, no dužnost mi je izvijestiti vas da hrvatske policijske postrojbe točno u 5 sati kreću u akciju deblokiranja autoceste Zagreb-Beograd. Odluku smo donijeli nakon učestalih incidenata koji su se na toj prometnici događali posljednjih dana i noćas. Očito je da s druge strane ne postoji volja da se to pitanje riješi, stoga smo bili prisiljeni na ovakav potez.“

Crabbe je bio naprosto šokiran. Pomalo histerično, tvrdio je kako mi to ne smijemo napraviti, kako je to u suprotnosti sa svim dosadašnjim sporazumima, prijetio je reakcijama međunarodne zajednice i govorio da to ne dolazi u obzir. Pokušavao sam ostati pribran objašnjavajući mu da sam ga nazvao zbog brige za snage UN-a i naše namjere da cijelu akciju provedemo čisto, i prema UN-u i prema lokalnim Srbima.

Ne mareći previše za to, Crabbe se nastavio baviti političkim, a ne sigurnosnim pitanjima te se pozivao na Akashija tvrdeći i dalje da je to nedopustivo. Rekao sam mu da je odluka neopoziva i ponovno mu sugerirao kako bi bilo pametnije da se pozabavi konkretnim problemima sigurnosti UN-ovih postrojbi. Naglasio sam da ćemo mi prije početka same akcije obavijestiti sve promatračke točke UNCRO-a, ali da smo smatrali korektnim izvijestiti i njega o svemu tome. Pošto je Crabbe i dalje bio nedokazan i uporan, zaključio sam da sam obavio svoj posao i prekinuo razgovor.

Bljesak – Jasenovac / Foto: Željko Gašparović

Iako je na razne načine Crabbe pokušao zaustaviti operaciju „Bljesak“ to naravno nije bilo moguće. Kao što se planiralo hrvatske snage krenule su sa zapada i istoka prema daleko slabijem, ali i dalje opasnom protivniku. 18. korpus Srpske vojske krajine brojao je manje od 5000 vojnika, a hrvatske snage preko 16 tisuća. Jače su bile i u topništvu kao i oklopu. Čak 41 oklopno vozilo sudjelovalo je s hrvatske strane, dok je Srpska vojska Krajine imala 12 tenkova.

Oni su bili u voznom stanju, ali tehnički neispravni. Ipak postoje informacije kako je prije samog početka napada hrvatskih snaga iz Bosanske Gradiške stiglo par oklopnih vozila u pomoć hrvatskim Srbima. Ipak oni su se nadali daleko većoj pomoći koja na koncu nikada nije stigla pa je omjer snaga ostao daleko na strani Hrvatske.

Najveću odgovornost u operaciji imala je Specijalna policija. Pripadnici policije iz svih krajeva Hrvatske kretali su se i sa zapada i sa istoka prema komunikaciji Okučani – Pakrac, žili kucavici za pobunjenike u pakračkoj općini. Njihovim spajanjem uvečer prvog dana operacije kod Benkovca Okučanskog, južno od Bijele Stijene, presječene su snage Srpske vojske. Također, prvog dana na zapadnom pravcu napada oklopno-mehanizirane i pješačke snage iz smjera Novske prodrle gotovo do Vrbovljana.

Time je zauzet taj dio autoceste, Okučani su dovedeni u poluokruženje, te je oslobođen Jasenovac čime je onemogućeno postavljanje pontonskog mosta neprijatelju. Glavna snaga na tom pravcu bila je 3. gardijska brigada, a na njezinom lijevom boku nalazila se 125. novljanska domobranska pukovnija, dok su desno po staroj magistrali i Kričkim brdima zajedno s njom napredovali „Tigrovi“. Iako je navečer 1. svibnja 1995., zapovjednik 2. bojne „Tigrova“ izvijestio generala Marijana Marekovića da je moguće ući u Okučane, od toga se odustalo zbog kaosa koji je vladao u mjestu u kojem su se nalazili civili, vojnici, tenkovi, traktori i kamioni.

Bljesak – Pakrac / Foto: Željko Gašparović

Također, nije se u Okučane ulazilo i zbog zastoja u napadu na prometnici Okučani – Stara Gradiška koju su srpske snage uporno u protuudarima branile jer je to bio jedini smjer za izvlačenje prema Bosni i Hercegovini. Kako bi se nastavilo s uspješnim djelovanjem i osnažio udar hrvatskih snaga za drugi dan operacije Glavni stožer Hrvatske vojske zapovjedio je slanje novih postrojbi na područje borbenih djelovanja.

Tako je kod motela Jug na autocesti upućena borbena skupina 1. hrvatskog gardijskog zdruga te jedna bojna 104. varaždinske brigade. Također iz sastava 2. gardijske brigade upućen je u Novsku dio oklopništva koji je priključen 1. hrvatskom gardijskom zdrugu.

Na istočnom odnosno novogradiškom pravcu napada u operaciji „Bljesak“ smjer Gorice – Donji Bogićevci – Okučani određen je kao glavni, a za njega su bile zadužene jedna bojna 5. gardijske brigade te 121. novogradiška domobranska pukovnija dok su im potporu pružali tenkovi 105. brigade. Te postrojbe trebale su razbiti srpske snage na području Gornjeg brda i Donjih Bogićevaca, te produžiti napad u zahvatu autoceste i što prije izbiti na područje Okučana.

Drugi dio snaga trebao je u zahvatu stare ceste Medari – Trnava – Okučani pratiti tempo napada snaga na glavnom pravcu, a sve je pratila 81. gardijska bojna Kumovi koja je na sjevernom dijelu iz pravca Mašičke Šagovine i Širinaca također trebala napredovati prema Okučanima. Međutim, crta se prvog dana na tom istočnom pravcu nije puno pomaknula. Drugog dana inercijom događaja na drugim dijelovima bojišta kao i ulaskom Taktičke grupe 3. gardijske brigade u napad stvari se mijenjaju, a uz domaće snage 3. brigada brzo izbija do sela Kosovac.

Bljesak – Jasenovac / Foto: Željko Gašparović

Kako piše u njezinoj monografiji – zajedničkim snagama obje taktičke grupe 3. gardijske brigade, dijela 121. domobranske pukovnije i 81. gardijske bojne, u 13 sati i 20 minuta oslobođeni su Okučani. U skladu sa zapovijedima prometnica od Okučana prema Staroj Gradiški i dalje prema Bosni i Hercegovini ostala je slobodna kako bi se omogućilo kretanje civila i time smanjile žrtve i razaranja. Napokon, 3. svibnja oslobođena je i Stara Gradiška čime je ostalo neriješeno samo pitanje sjevernog dijela okupiranog područja.

Nakon što su hrvatske snage uspješno izvele oslobođenje Okučana i ostvarile pobjedu u operaciji „Bljesak“ ostalo je otvoreno pitanje pobunjenika u pakračkoj općini koji su bili opkoljeni, ali su se odbijali predati. Štoviše u manjim grupama oni su odlazili u proboje prema Savi. Tijekom ranog poslijepodneva 2. svibnja na tom području oslobođeni su Donji Čaglić, Bjelanovac i Kovačevac, čime je pod nadzor stavljena cesta Lipik – Okučani. Ostatak tog dana protekao je uglavnom u dugotrajnim pregovorima hrvatske strane s pobunjenicima.

Kako su pobunjeni Srbi odugovlačili s predajom, potaknuti idejama Karadžića i Mladića kako će ih helikopterskim desantom izvući u Bosnu, stvoren je i plan akcije oslobađanja okupiranog dijela grada Pakraca. No, od plana se odustalo jer je 3. svibnja u Kninu sklopljen usmeni sporazum o prekidu neprijateljstava, prema kojem su borbe trebale prestati do 16 sati istoga dana, a civilima i vojnicima koji žele napustiti zapadnu Slavoniju trebalo je to omogućiti.

Petar Stipetić – Okučani / Foto: Željko Gašparović

Opkoljena 51. brigada 18. zapadnoslavonskog korpusa Srpske vojske Krajine shvativši u kakvoj se situaciji nalazi odlučuje se predati. Predaja bi se odvijala postupno tako što bi srpska vojska postupno predavala oružje i demobilizirala se. Krajnji rok za predaju bio je 4. svibnja u 9 sati.

Tog dana u to vrijeme civili su bili natiskani na liniji razgraničenja, čekajući konačnu predaju do koje nikako nije dolazilo. U 13 sati i 55 minuta s okupiranog područja krenuo je topnički napad, na što je Hrvatska vojska odgovorila nemilosrdnim bombardiranjem obronaka Psunja na dijelovima gdje su bila neprijateljska zapovjedništva.

Oko 15 sati i 40 minuta napokon zapovjednik 51. brigade zapadnoslavonskog korpusa, Stevan Harambašić, panično preko radija javlja kako se bezuvjetno predaju. Ubrzo transporter UN-a odlazi prema okupiranom području i vraća se prema policijskoj postaji Pakrac. Iz njega izlaze uhićeni Stevan Harambašić i Veljko Džakula, vođa pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji.

Tim činom je, nakon 1285 dana, Pakrac napokon u potpunosti oslobođen. Taj čin ujedno je označio i završetak operacije „Bljesak“ kojom je Republika Hrvatska pokazala međunarodnim faktorima da je spremna vojno osloboditi okupirana područja.