Domovinski rat razdoblje je koje sa sobom nosi brojne polemike. Zbog toga što rat nikada niti s jedne strane nije službeno objavljen ne postoji službeni datum njegova početka. Stoga u javnom prostoru možemo čuti niz interpretacija koje daju raspon širi od godinu dana.

Tako je za neke rat počeo na Maksimiru neodigranom utakmicom Dinama i Crvene Zvezde 13. svibnja 1990., a za druge tek 26. lipnja 1991. kada je dan nakon proglašenja neovisnosti napadnuta Glina.

S druge pak strane postoji Zakon o hrvatskim braniteljima Domovinskog rata koji jasno kaže kako je prvi dan braniteljskog staža onima kojima to pravo pripada 5. kolovoza 1990. godine kada je s radom započeo Tečaj Prvi hrvatski redarstvenik.

Kao zaključak ovog uvodnog dijela mogu samo istaknuti da referentna točka mora biti 2. ožujka 1991. kada je došlo do prvog oružanog sukoba hrvatske policije i pobunjenih Srba. Dogodilo se to u slavonskom gradu Pakracu.

Prvi demokratski izbori koji su donijeli promjenu u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i pobjedu Hrvatske demokratske zajednice nisu istu ostvarili na lokalnoj razini u općini Pakrac. Ondje je naime pobijedila stranka Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena. Nacionalni sastav zastupnika u skupštini općine bio je idući – 50 Srba, 18 Hrvata i 7 ostalih.

Osnutkom ogranka Srpske demokratske stranke u Pakracu u lipnju 1990. mnogi Srbi izabrani na listi SDP-a prelaze u SDS čime situacija postaje znatno složenija. Napetosti rastu, 29. rujna 1990. u Pakracu su Srbi održali proslavu 300 godišnjice seobe Srba na to područje, a idućeg dana srpski blok zastupnika u skupštini Općine Pakrac zatražio je da se zabrani daljnje primanje milicionera hrvatske nacionalnosti i da se na državne ustanove stave dvojezični natpisi tj. latinicom i ćirilicom.

Proći će dva mjeseca do Dana Republike SFRJ koji se te 1990. nekako manje slavio nego prethodnih godina.

Zapovjedniku policijske stanice Jovi Vezmaru naređeno je da pored jugoslavenske zastave na zgradu policije istakne i hrvatsku zastavu, a to je izazvalo niz protesta srpskog stanovništva.

Eskalacija se dogodila u kasnim večernjim satima kada su na policijsku stanicu odnosno u zastavu ispaljena dva hica iz lovačke puške.

Foto: privatna arhiva Borne Marinića

Intervencijom ATJ Lučko koja se bez djelovanja provozala tijekom noći po gradu stanje se primirilo, no ne zadugo. Božić je prošao iznimno napeto. Tada 15-godišnji dječak Oliver Ivanović prisjeća se:

Bio sam zaluđen hrvatstvom te sam 1990. nabavio hrvatsku zastavu. Nju sam ponio i u kafić Papiga u kojem smo bili do oko 4 ujutro. Kada sam kretao doma spremio sam zastavu, izišao van, a za mnom je izišao Srbin koji je cijelu noć bio s nama i pjevao s nama. Dobro sam ga poznavao, bio je to naš poštar Branko.

Upitao me čija je to zastava, a ja sam odgovorio – „Naša“.

Tada me upitao kako to mislim „naša“, na što sam rekao – „hrvatska“. Krenuo me natezati i bacati. Svi su izletili iz kafića van, nekih stotinjak ljudi. Onda me uhvatio uperio pištolj u mene i prijetio da će pucati ako mu netko priđe.

Robert Ostrman odvažio se i rekao mu „Pucaj, ti imaš 9 metaka, a gledaj koliko je nas.“ Meni to nije pasalo. Kako god ja sam mu prvi na nišanu.

Na koncu su oni njega svladali, uzeli mu pištolj i ja sam pobjegao no ubrzo sam se vratio jer me zanimalo što se događa. Oni su tog čovjeka doslovce zgazili. Gazda kafića na kraju je intervenirao i izvukao ga. Čovjek je završio u Bjelovaru u bolnici i ondje se liječio. Ja sam to pratio jer me bilo strah. Mjesec dana ja sam se zatvorio doma i nisam išao nikuda.

Kada sam se napokon odvažio napraviti krug po gradu naišao sam na nekog đeda na traktoru koji mi je psovao majku, a kada je podigao baloner vidio sam da ima kuburu.

Upitao me – „Hoćeš da te ubijem k’o psa?“ Ja sam zbrisao koliko me noge nose.

Foto: privatna arhiva Borne Marinića

U siječnju 1991. provedeni su referendumi u susjednim općinama Slavonska Požega, Novska i Nova Gradiška i naselja s većinski srpskim stanovništvom na tim referendumima odlučila su se za priključenje općini Pakrac. Ti su referendumi bili nelegalni i nisu imali nikakvu stvarnu težinu zato što lokalne općinske vlasti nisu imale ingerencije za promjenu teritorijalno-administrativnog ustroja i granica općina. Međutim kada je 22. veljače 1991. sazvana izvanredna skupština općine Pakrac bilo je zapravo jasno čemu se radilo.

Namjera cijele te priče o teritorijalnom jačanju bila je da da općina Pakrac postane jezgra buduće srpske autonomne jedinice odnosno srpske paradržave na području zapadne Slavonije.

Dakle 22. veljače sazvana je izvanredna sjednica Skupštine općine Pakrac kao reakcija na to što je dan ranije Hrvatski sabor usvojio rezoluciju o prihvaćanju postupka razdruživanja sa SFRJ.

Veljko Džakula koji će se profilirati u vođu pobune Srba istaknuo je tada da ukoliko dođe do razdruživanja s Jugoslavijom da će se srpski narod izdvojiti iz Hrvatske i da će se pripojiti SAO Krajini i da nema nikakvog govora o bilo kakvoj nezavisnoj Republici Hrvatskoj. Srpski odbornici ustvrdili su da je srpski narod u općini Pakrac ugrožen i da stoga traže pripojenje općine Pakrac SAO Krajini.

Druga stvar koju su zatražili bilo je to da policijska postaja u Pakracu bude stavljena pod nadležnost SUP-a SAO Krajine te da se broj policajaca u policijskim postajama u zapadnoj Slavoniji vrati na broj od 30. svibnja 1990. zato što su u međuvremenu policajci drugih nacionalnosti zapošljavani u policijskim postajama koje su imale daleko veći broj zaposlenika srpske nacionalnosti pogotovo u odnosu na njihov udio u stanovništvu pa tako i u pakračkoj.

Na kraju je donesena je odluka o pristupanju općine Pakrac SAO Krajini i o stavljanju policijske postaje u Pakracu pod nadležnost SUP-a SAO Krajine.

Foto: privatna arhiva Borne Marinića

Republika Hrvatska nije mirno promatrala kako joj se u Slavoniji događa novi Knin.

Ustavni sud Republike Hrvatske 28. veljače poništio je odluke koje je donijela općinska skupština u Pakracu, a istog dana zapovjednik policijske stanice Jovo Vezmar izdao je naredbu o mobilizaciji rezervnih policajaca samo srpske nacionalnosti. U napetoj noći s 28. veljače na 1. ožujka u stanici je bio je od Hrvata jedino Damir Čavlović:

Rezervni sastav milicije tijekom noći je počeo stizati u postaju. Oko pola 2 u noći, kada se napunila postaja meni je prišao jedan od tih rezervista i pitao me bi li popio kavu. Odgovorio sam da bi popio ako je ima na što mi je rekao – Ajde, popij, to će ti biti zadnja!

Nakon napete smjene Damir je otišao ujutro kući spavati ne sluteći da će tog 1. ožujka 1991. doći do srpskog puča u policijskoj postaji. Toga dana zapovjednik Jovo Vezmar je sazvao u dvorani na katu sastanak svih djelatnih policajaca za 10 sati, ali je sastanak kasnio dva sata. Tada je uz pomoć nekolicine rezervista izvršeno razoružavanje novih hrvatskih policajaca.

Kako je izgledao sastanak na kojem su novi policajci razoružani opisao je jedan od njih Stipan Grgić:

I mi i stariji milicajci, svi smo bili u toj dvorani i počeo je on svoj monolog, Jovo. Prvo je rekao evo gospodo policajci ili drugovi, kako hoćete da vas nazovem, upravo se vraćam sa sjednice, ne znam, te i te, komiteta, gdje je donesena odluka da ne prihvaćamo to, da ne prihvaćamo ovo, da se brojno stanje vrati na stanje 1.1. mislim da je rekao i ja bi molio sada koga pročitamo neka se digne, neka preda oružje, a kada se smiri stanje biti ćete vraćeni na posao.

Onda sam se ja digao i rekao da ja oružje ne dam i tu je nastao tajac.

Foto: privatna arhiva Borne Marinića

Razočaran činjenicom da uz njega nisu stali stariji policajci hrvatske nacionalnosti Grgić je ipak popustio:

Kad sam ja otvorio vrata od hodnika, pun hodnik četnika. Pun hodnik rezervista, dugo naoružanje, oni hodaju, šinjeli oni dugački. Oni su u postaju ušli dok smo mi svi bili u sali za sastanke. I ja kad sam došao tamo oni su svi stali gledaju u mene. Ja brzo prijeđem preko u drugu prostoriju. Tamo je Luka Vukejilović, skladištar koji kaže – O evo Grgića, evo oružja.

Neki od novih policajaca, poput već spomenutog Damira Čavlovića, koji nisu bili na sastanku, hvatani su kod njihovih kuća, odnosno gdje god se na njih naišlo, da bi ih se razoružalo.

Toga dana, bez ijednog ispaljenog hica, razoružano je 16 hrvatskih policajaca. Slobodan Beatović nije razoružan, ali se, iako Srbin, nije pridružio puču.

Bosanski Srbin Jovo Bukejlović zvan Bučo, koji se toga dana nalazio u svome stanu, ostao je također na hrvatskoj strani, čak i kada je došlo do općeg napada na grad u ljeto ’91. je Bukejlović ostao s braniteljima Pakraca te je poginuo par mjeseci kasnije.

Nakon što su mladi hrvatski policajci 1. ožujka 1991. godine razoružani o tome su obavijestili Bjelovar koji je o svemu izvijestio ministarstvo unutrašnjih poslova u Zagrebu gdje se počinje planirati akcija povratka Pakraca odnosno policijske stanice pod kontrolu hrvatskih snaga. Odlučeno je da iz pravca Kutine u grad uđu policijske snage predvođene ATJ Lučkom kojeg je dio bilo i ATJ Sljeme, a iz pravca Daruvara bjelovarska specijalna jedinica policije osnovana tjedan dana ranije. Tako je i bilo. Vlastelinko Mihaljčuk iz ATJ Lučko prisjeća se ulaska u grad:

„Jedinica je dobila uzbunu u noći. Dignuti smo iz matične baze u Lučkom. Došli smo u Kutinu. U Kutini su nas uputili u dvije grupe da idemo u Pakrac. Rečeno nam je da je pobuna u tijeku da su policajci hrvatske nacionalnosti odstranjeni iz policije, da su vlast preuzeli pobunjeni Srbi i da možemo očekivati oružani napad i djelovanje po nama.

Došli smo u noći pred zoru. Bila je toliko gusta magla da jednostavno jedan drugom smo u stop svjetla vozili. Čak smo i pitali nekoga u jutarnjim satima gdje smo da bi dobili odgovor – vi ste u Pakracu. Točno nismo znali di smo.

Tu smo stali i pješice smo se uputili prema policijskoj postaji a druga grupa koja je došla s lijeve strane, oni su formirali punkt na lijevoj strani i tu su se uključili u aktivnosti oslobađanje policijske postaje. Dio grupe ušao je u postaju tu su zatečeni policajci koji se pravili kako su oni neutralni.“

Srpski rezervisti, baš kao i zapovjednik Jovo Vezmar nisu bili u policijskoj stanici. Oni su pobjegli na okolna brda, a baza im je bila u selu Šeovica. Jedan od zapovjednika bjelovarske jedinice koja je u jutarnjim satima netom prije ATJ Lučko ušla u grad Hamdija Mašinović prisjeća se:

Onda ono što smo zatekli to je bilo stvarno frapantno. Sva vozila policijska koja su bila u sastavu postaje ni jedno nismo zatekli.

Veza koja je unutra bila, sustav veze, komunikacije, to je bilo sve potrgano. Oni su naprosto sve opljačkali, odvezli. Oni su dislocirali policijsku postaju na područje to njihovo gore prema Šeovici.

Foto: Tony Hnojčik

Oko 9 sati počela je s brda jaka pojedinačna i rafalna paljba iz pješačkog naoružanja prema policijskoj stanici i gradu, a najbliži smrti bio je specijalac Lučkog Iva Stiščak kojeg je metak pogodio u šok bombu, odnosno suzavac, koju je nosio na prsima. Ipak napad je prošao bez ranjavanja, a uskoro su se oko stanice počeli okupljati nezadovoljni Srbi vrijeđajući hrvatske specijalce.

U 10 sati stigao je u grad Stjepan Kupsjak koji je umjesto Vezmara preuzeo zapovijedanje policijskom stanicom u koju se vraćaju razoružani policajci. Oni koji su narušavali javni red i mir su privedeni, njih 32, a dolaskom JNA u Pakrac ona se razmjestila po ključnim točkama u gradu. Borisav Jović, predsjednik predsjedništva SFRJ, donio je odluku o slanju JNA u Pakrac bez dogovora s ostalim članovima predsjedništva tako da ona ustvari nije bila legalna. JNA je napravila obruč oko policijskih snaga tvoreći tzv. tampon zonu, a uskoro su u grad stigli i visoki predstavnici JNA generali Cokić i Praščević s kojima se u policijskoj stanici sastalo izaslanstvo iz Zagreba u sastavu Stjepan Mesić – Slavko Degoricija.

Pregovorima je nazočio i Aleksandar Vasiljević, načelnik kontraobavještajne službe. Stjepan Kupsjak, u čijoj se kancelariji sastanak odvijao ističe:

„Kroz te razgovore pokušali smo nekako približiti stavove no tu smo se dosta razilazili jer oni su već tada inzistirali na kompletnom povlačenju svih pripadnika specijalne postrojbe Lučko i Posebne jedinice policije iz Policijske uprave Bjelovar što mi nismo mogli nikako prihvatiti jer stanje sigurnosti to nikako nije moglo trpjeti.“

Dogovorili smo se između ostalog da do daljnjeg mi sa nikakvim borbenim djelovanjima ne idemo, dok god pobunjeni Srbi ne bi eventualno sami počeli djelovati s brda u koja su se povukli iznad Pakraca.

Tijekom dana, u grad su stigle i druge policijske postrojbe – Jedinica za posebne namjene Kumrovec, Jedinica za posebne namjene Rakitje, a na koncu i Jedinica za posebne namjene Pionirski grad. I to onda kada se činilo da će dan završiti mirno, no tako nije bilo.

Ubrzo nakon odlaska visoke delegacije predstavnika JNA i Zagreba, na trg pred policijskom stanicom i na samu policijsku stanicu otvorena je žestoka puščana paljba. Na tornju pravoslavne crkve sve to promatrao je specijalac Vlastelinko Mihaljčuk:

„Suton. Mrak je već počeo polako padati. Ja sam sjedio na istočnoj strani i gledao sam u taj prostor gore koji je bio interesantan i uočio sam dvije osobe koje stoje uz kuću obučene u tamniju uniformu i odjednom se toj dvojici priključilo devet ljudi. Krenuli su u vojničkoj koloni, jedan za drugim u potiljak. Spustili su se prema crkvi na nekih 250 metara. Tu su zastali na jednoj livadi sa pogledom odozgora kao da gledate u kazalištu predstavu ispred sebe. Oni su u mraku, a dolje je bilo preko 200 policajca ispred policijske postaje.

Ja sam rekao dečki ovo će biti nezgodno sad.

Nazvao sam zapovjednika i pitao da li smijemo otvoriti vatru da to rastjeramo da im poremetimo planove. Zapovijed je bila – Ni slučajno. Veli to su sigurno naši. Ja sam rekao kategorički – Nisu naši sigurno.

Foto: Tony Hnojčik

Dok smo tako razgovarali na vezu oni su se razvukli u liniju i vidio sam da se otvaraju nogice od puškomitraljeza. I ja sam rekao dečki sad će biti vatra. Veli zapovjednik, onda je bio Mladen Markač, ni slučajno otvoriti prvi vatru. U tom momentu kiša olova sjurila se odozgora s brda Kalvarije po crkvi, po općini, po policijskoj postaji. Oni su htjeli dole napraviti masakr.“

Samo čudom nitko nije poginuo od hrvatskih policajaca koje su teroristi imali kao na dlanu. Teže je ranjen jedino Goran Kljajić koji je neposredno pred napad stigao sa svojom satnijom iz jedinice Pionirski grad. Padom mraka situacija se umirila, ali ne zadugo. Došlo je do incidenta u kojem je iz borbenog oklopnog vozila ATJ Lučko otvorena vatra na Jugoslovensku narodnu armiju čega se prisjetio pripadnik te postrojbe Rigert Kocijan:

„Tijekom vožnje naletili smo na jednom parkiralištu na dignutu srbočetničku zastavu i bilo je jedno normalno pitanje – Što sad napraviti? Nepoznat teren. Da li ćemo skidati zastavu ili ne? I ja sam rekao ne, pustit ćemo zastavu, maknuti ćemo se, izvijestit ćemo što se desilo i drugi dan, po danu, ćemo skinuti zastavu. Najmanji problem.

I u tom trenutku došlo je desetsak pucnjeva na nas, na oklopno vozilo.

Dakle samo se farba skinula. 10-15 pucnjeva i mi smo odgovorili na tu vatru pod mojom zapoviješću. Zapovjedio sam da se upali reflektor na puškomitraljezu. Jedna, ha, neugodna situacija. Oko 20 oklopnih vozila, oko nas, JNA, s usmjerenim cijevima na nas. Došlo je do jedne ozbiljnosti situacije gdje sam ja zapovjedio – Maknimo se. Bježimo od ovud.“

Idućeg dana, 3. ožujka, Pakrac je postao središte Jugoslavije.

Mediji svih kuća, pa čak i inozemnih stigli su u grad pratiti razvoj situacije. Dan je bio miran, a u njega su stigli i članovi predsjedništva SFRJ Nenad Bučin i Bogić Bogičević te savezni sekretar za unutrašnje poslove Petar Gračanin koji su uz predstavnike JNA vodili pregovore s predstavnicima hrvatskih vlasti. Stjepan Kupsjak ističe rezultate pregovora:

To su razgovori na toj razini najvišoj vođeni gdje donesene su konkretne odluke i mi smo te odluke proveli kasnije. Dakle svi oni policajci, milicajci Srbi koji su napustili, oni su morali vratiti oružje, sve oružje koje su odnijeli, to se tijekom dana činilo, vraćalo. Vratili su, da li su sve ili ne to ne znam. I jedan dio njih je, oko tridesetak, sproveden na daljnje kriminalističko istraživanje zbog pobune koja je bila i mislim da su vrlo brzo nakon tih ispitivanja vraćeni svi u Pakrac. Jedan dio, vrlo mali dio je ostao još raditi u policiji i vremenom to se sve… Oni su napuštali tu službu, nisu se htjeli staviti na raspolaganje Hrvatskoj i njihova je odluka bila da to nije njihova država i ne žele biti dio tog.

Dakle, zaključak je bio da se stanje vrati na staro stanje, međutim to se nikada nije dogodilo. Pokazati će se uskoro da je u Pakracu 1. i 2. ožujka 1991. počeo sukob koji će vrlo brzo prerasti u rat širokih razmjera i nesagledivih posljedica u kojemu će se Hrvatska teškom mukom obraniti, izboriti za samostalnost i uz veliku žrtvu osloboditi okupirane krajeve.