Ako je nekada bilo prihvatljivo promišljati o ostvarenju općega dobra u okvirima pojedine države ili određenih zajednica, danas smo  pozvani gledati ostvarenje tog dobra u globalnim dimenzijama. U socijalnom nauku Crkve posebno se ističu neka područja na kojima bi trebalo promišljati o njegovu ostvarenju na globalnim razinama. 

Imajući pred očima razne nepravde, papa Pavao VI. poziva na važno načelo priznanja jednakih prava nad korištenjem dobara što je nužno potrebno za razvitak svih naroda i osoba. Papa će povezati to priznanje povezati s univerzalnom solidarnošću: „Budući da smo svi baštinici prošlih generacija i korisnici rada naših suvremenika, mi imamo obaveza prema svima i ne možemo se osloboditi brige za one koji dolaze poslije nas da uvećaju krug ljudske obitelji.“ Na tom tragu, dvadeset godina kasnije, papa Ivan Pavao II. nastavlja govor o solidarnosti ističući njezin karakter univerzalnosti i kaže da je to „čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni“.

Potreba zajedničkog djelovanja na globalnim razinama posebno je očita pred ekološkim izazovima. Različite katastrofe, promjene koje susrećemo u prirodi ne mogu se suočiti samo na razini nacionalnih država već angažmanom svih. Pritom nije riječ samo o rješenjima koje treba donositi kako bi se ublažile eventualne prijetnje. Sve se više ističe i jedan vid djelovanja – odgovornost za generacije koje dolaze nakon nas. Već sam naziv „zajednički dom“ kako papa Franjo naziva svijet, ističe zajedničku brigu i odgovornost za nešto što nam je svima zajedničko. U enciklici Laudato si, posvećenoj toj tematici, papa kaže: „Hitan poziv da zaštitimo našu zajedničku kuću uključuje brigu da se cijela ljudska obitelj ujedini u traženju održivog i cjelovitog razvoja“, i onda nastavlja: “Trebamo suočavanje koje će nas sve ujediniti, jer izazov okoliša koji živimo i njegovi ljudski korijeni tiču se svih nas i pogađaju sve nas“. 

I na koncu papa Franjo enciklikom Fratelli tutti, kako stoji i u njenom podnaslovu, poziva na ostvarenje socijalnog prijateljstva i sveopćega bratstva. Papin je cilj pospješiti „razvoj svjetske zajednice koja je sposobna ostvariti bratstvo“ kako bi politika ili ekonomija doista mogle biti u službi svakoga čovjeka. Kako znamo, neposredni poticaj papinu promišljanju o sveopćem bratstvu bila je pandemija Covid-19. Za nju papa kaže da je „iznijela na vidjelo naše lažne sigurnosti. Bez obzira na to što su različite zemlje reagirale na tu situaciju na različite načine, nesposobnost zajedničkog djelovanja jasno je izbila na vidjelo.“ Papa poziva na oblikovanje socijalnoga bratstva posvješćujući činjenicu da smo svi braća i sestre i da svi pripadamo zajedničkoj obitelji. To nam omogućava da svijet i druge osobe počinjemo gledati u novom svjetlu. 

Upravo ovih božićnih blagdana – kada promatramo Isusa Krista koji nam je svojim utjelovljenjem i silaskom među nas postao bliz i otkrio Boga kao zajedničkoga Oca svih ljudi i svakoga čovjeka – možemo na posebni način doživjeti i prepoznati se da smo svi braća. A to otkriva temelj za novi pogled na drugoga čovjeka, na druge narode i na sve ljude na svijetu. Neka Vam je – u radosti Božjega pohoda i Njegova rođenja – sretan i blagoslovljen Božić.

Jerko Valković

Jerko Valković, prof. na Teologiji u Rijeci, područnom studiju KBF-a u Zagrebu te pročelnik Odjela za komunikologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. U siječnju 2003. branio je doktorsku radnju pod naslovom “Etika u promidžbi”. 

U jesen 2003. godine započeo je predavati na Teologiji u Rijeci, a u prosincu 2013., izabran je u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora (iz područja humanističkih znanosti, polje teologija, grana socijalni nauk Crkve). U akademskoj godini 2012./2013. započinje predavati na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Član je Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve kao i Upravnog odbora HKM-a pri HBK.