Možda se čini nepotrebnim danas pitati što je to ljudsko dostojanstvo, što je njegova bit. Unatoč primjerima iz prakse koji pokazuju da se čovjek danas isuviše lako žrtvuje nekim drugim vrijednostima, neupitno je da je čovjek, njegov život najviša vrijednost koju u svijetu susrećemo. No, taj isti čovjek, zadivljen svojim vlastitim iznašašćima i velikom moći koju je stekao zahvaljujući dijelom i njima, ipak nerijetko postavlja pitanja o razvoju svijeta i njegovim posljedicama, o položaju i ulozi koju on ima u tom razvoju kao i o posljednjem cilju i svrsi svih stvari. Život u društvu i u svijetu predmet je socijalnog naučavanja Crkve. Stoga, Crkva ne ostaje po strani, nego nudi odgovor na pitanja koja zaokupljaju suvremenog čovjeka. 

Za Crkvu je čovjek i njegovo dostojanstvo prvi i temeljni put od kojeg treba ići, ali i kojemu se treba uvijek nanovo vraćati. Budući da sve usmjerava k izgradnji istinski dobroga društvenoga života, Crkva o ljudskom dostojanstvu govori kao o temeljnom stožeru njezinoga socijalnog nauka. Ključne argumente za navedenu tvrdnju nalazimo u Svetom pismu, Bibliji. Biblija ističe da je čovjek biće koje je na jedan poseban način povezano s Bogom te posjeduje tri specifičnosti koje nemaju druga Božja stvorenja. Prvo, čovjek je stvoren od Boga kao Njegovo remek-djelo (Post 2,7); drugo, stvoren je na sliku Božju (Post 1, 26-27); i treće, čovjek postaje Božjim sugovornikom i partnerom po razgovoru, dijalogu. Ljudsko dostojanstvo time svoj legitimitet temelji upravo na čovjekovoj sličnosti Bogu, na tome da ga je Bog stvorio kao „krunu stvaranja“ te da su mu od Boga dane određene sposobnosti i moći.

Dostojanstvo koje čovjek ima znači uvažavanje samoga sebe, ali na isti način i uvažavanje drugih

Crkva govori o dostojanstvu čovjeka i o jednakosti svih ljudi, bez obzira na vjeru, rasu, podrijetlo i spol. Svi su ljudi Božja djeca, a međusobno braća i sestre, što bi uvijek trebalo imati u vidu govoreći o međuljudskim ili međunarodnim odnosima. Svaki čovjek, bez obzira na njegov položaj u društvu, samim time što je čovjek, dostojan je poštovanja. Ljudsko dostojanstvo, univerzalno i neotuđivo, trajno je obilježje što ga je Bog Stvoritelj utisnuo svome stvorenju. Ono nipošto nije društvena, socijalna, kulturna ili politička osobina, koja se jednostavno može dodijeliti ili oduzeti. Ljudsko dostojanstvo svojstveno je čovjekovoj naravi i ono nema svog ekvivalenta, ne može se zamijeniti nečim drugim. Dostojanstvo koje čovjek ima znači uvažavanje samoga sebe, ali na isti način i uvažavanje drugih. Drugim riječima ono nas podsjeća da mi, kao kršćani u drugima gledamo svoju sestru i brata. U svojoj Poruci za Svjetski dan mira 2015. godine papa Franjo je rekao da sestrinstvo i bratstvo „predstavljaju mrežu temeljnih odnosâ za izgrađivanje ljudske obitelji koju je Bog stvorio“, a čiji je zajednički cilj pravedno društvo te postojan i trajan mir. 

Govor o jednakosti i bratstvu svih ljudi utječe i na svijest o tome da čovjeku pripadaju određena prava i slobode, i da ta prava i slobode ne smije nitko kršiti, uključujući i samu državu. Crkva u afirmaciji čovjekovih prava, što je pruža naše doba, uočava istinsku prigodu za djelotvornije priznavanje i promicanje ljudskog dostojanstva. Stoga poziva na dužnost poboljšanja svih ustanova, struktura i uvjeta života koji se protive ljudskom dostojanstvu, a osobito onih koji u pitanje stavljaju nedodirljivo pravo na život, od samoga začeća do prirodne smrti.

Darovana nam je iznimna sloboda da svojim vlastitostima možemo sami birati što će biti u središtu našega uma. Samo čovjek, kao kruna Božjega stvaranja ima takvu iznimnu sposobnost. To je znak da smo stvoreni na sliku Božju. Izaberimo Kristov put, koji nikoga ne isključuje, a isključivo jedini kriterij prosudbe je: „Što ste učinili i jednome od ove najmanje braće, meni ste učinili.“ (Mt 25,40). Time ćemo svijet oko sebe vidjeti iz Božjeg kuta gledanja i tako svaki trenutak našega ali i života drugih učiniti smislenim i vrijednim divljenja. 

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija). Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine. Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak.god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005.-2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.