Na prvu adventsku nedjelju, biskupi Biskupske konferencije Hrvatske odnosno Bosne i Hercegovine objavili su zajedničko pastirsko pismo kojeg su naslovili: „Na kršćanskim temeljima, u zajedništvu Crkve, hodočasnici nade“. Kako stoji u podnaslovu toga dokumenta on je objavljen u prigodi nekoliko značajnih obljetnica koje će se uskoro slaviti: ponajprije je riječ o Jubilejskoj godini 2025., zatim 1100. obljetnici Splitskih crkvenih sabora i početaka Hrvatskoga kraljevstva.

Otvaranjem svetih vrata na bazilici sv. Petra u Rimu, na sam Badnjak, papa Franjo će službeno otvoriti Jubilarnu godinu. Iako sam pojam ‘jubilej’, na što ukazuju biskupi na početku spomenutog pisma, upućuje na radost, zanos, slavlje, u dokumentu se u prvi plan stavlja jedna druga, važna dimenzija Svete godine – to je poziv na preuzimanje odgovornosti kako u društvu tako i u Crkvi čime vjernik ostvaruje svoje ljudsko i kršćansko poslanje.

Iako se u pismu biskupa tek jednom izrijekom spominje pojam „socijalni nauk Crkve“, u njemu nalazimo više – veoma konkretnih i snažnih poziva – na angažirano življenje socijalnog karaktera vjere te s time povezanu nužnost konkretnog djelovanja.

Gotovo se dobiva dojam da je sve, baš sve negativno te da nema ničega što bi bilo dobro.

Nažalost, često u našim medijima, kada govore o društvu, dominira izrazitvo negativni ton, čemu svakako pridonose skandali, različite pronevjere ili prijevare a to zauzima udarna mjesta u medijima. Gotovo se dobiva dojam da je sve, baš sve negativno te da nema ničega što bi bilo dobro. Zato treba naglasiti da ovaj dokument poziva da se u prvom redu pogled usmjeri prema dobru koje je u našoj stvarnosti prisutno da „ne bismo upali u napast da se smatramo ophrvanima zlom i nasiljem”.

Među znakovima dobra koja bude nadu posebno se ističe življenje vjere u obiteljima; zajedništvo i suradnja u župnim zajednicama; nesebičnost u djelima kršćanske ljubavi i milosrđa; dragovoljnost i zanos, osobito mladih, u pružanju pomoći i očitovanju blizine u trpljenjima…

Međutim, prepoznavanje dobra ne znači i zatvaranje oči pred onim na što bi se – u vidu napredovanja i poboljšanja – trebalo usmjeriti. Riječ je o onome što se dobru protivi, na neki način guši nadu i postaje tlo za sijanje malodušnosti. Odgovor na izazove onoga što razara i razgrađuje jest nastojanje oko društvenoga povezivanja, slikovito rečeno saveza koji će otklanjati pogubnost individualizma, ogorčenost i bezosjećajnost koje se tako lako ukorijene u narodu.

Posebna snaga kršćana, a to je i njihova zadaća, jest zauzimanje za istinu, za opće dobro, pravednost i mir.

Nužna pretpostavka za djelovanje jest svijest o važnosti odgovornosti i nastojanja za konkretnu zauzetost. Ta se odgovornost tiče svih nas a veća je – ističu biskupi – kod onih koji se, bilo u Crkvi bilo u državi, nalaze na odgovornim položajima ili obnašaju službe u odgojnim, obrazovnim, znanstvenim, umjetničkim, športskim i drugim ustanovama, koje imaju nemali utjecaj na društvo.

Posebna snaga kršćana, a to je i njihova zadaća, jest zauzimanje za istinu, za opće dobro, pravednost i mir. To nije uvijek lako i jednostavno ostvariti jer zauzeti se znači u određenim situacijama javno se založiti za ostvarenje različitih vrednota: za dostojanstvo ljudske osobe i za potvrdu vrijednosti ljudskoga života od začeća do prirodne smrti; zauzeti se za naravni i za sakramentalni brak i muškarca i žene, u skladu s tim, za obitelj; promicati ispravan odgoj; podupirati nastojanja koja štite prava djeteta da ima roditelje i prava roditelja na odgajanje svoje djece, itd.

Čitatelji će, listajući ovaj dokument, moći osjetiti da se ističe društvena dimenzija vjere. Zauzimanje na društvenom području života, nije samo jedna od opcija, nešto što bi bilo prepušteno slobodnom odabiru pojedinca-vjernika, već je sastavni dio kršćanske vjere. Zato i biskupi sasvim konkretno kažu da istinska vjera nije nikada lagodna i individualistička, jer uvijek podrazumijeva duboku želju za promjenom svijeta, prenošenjem vrjednota, kako bi iza sebe ostavili svijet boljim nego što smo ga zatekli.

Kršćanin nikada ne smije držati vjeru privatnim činom. Vrijeme u kojem živimo je naš konkretni povijesni kairos, jest vrijeme koje nam je dano. Doista nema nekog drugog vremena a niti nekih drugih okolnosti u kojima bi bili pozvati ostvariti naše ljudsko i vjersko poslanje.

Jerko Valković

 Jerko Valković, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te pročelnik Odjela za komunikologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. U siječnju 2003. branio je doktorsku radnju pod naslovom “Etika u promidžbi”. 

U jesen 2003. godine započeo je predavati na Teologiji u Rijeci, a u prosincu 2013., izabran je u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora (iz područja humanističkih znanosti, polje teologija, grana socijalni nauk Crkve). U akademskoj godini 2012./2013. započinje predavati na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Član je Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve kao i Upravnog odbora HKM-a pri HBK.