Na sredini ovogodišnjeg korizmenog hoda može se, iz perspektive socijalnog nauka Crkve, postaviti pitanje o društvenom značenju korizme. Je li korizma vrijeme osobne pobožnosti ili osobna pobožnost ima i treba imati društveni učinak? Društveno značenje korizme podjednako znači obnovu i jačanje odnosa prema Bogu, kao i odnosa prema bližnjemu i odnosa prema samome sebi na tragu zapovijedi ljubavi Isusa Krista (Mt 22, 37-39). To je temelj za autentičan doprinos koji svaki kršćanin može dati rastu i obnovi šire društvene zajednice u kojoj živi.

Iako socijalni nauk Crkve govori o velikim i aktualnim društvenim temama, on uvijek polazi od činjenice da društvo, društvene institucije i zajednice čine, formiraju ili deformiraju, pojedinci svojim osobnim slobodnim odlukama. Korizma je stoga vrijeme dubljeg razmišljanja o toj stvarnosti. Mogu se izdvojiti četiri koraka koji mogu biti od pomoći na tom putu.

Prvi korak bi bio: „željeti vidjeti stvarnost“. Njega obrađuje papa Franjo u svojoj poruci za korizmu 2024. godine kada kaže da će ovaj korizmeni hod biti konkretan ako priznamo da smo još uvijek pod vlašću faraona. To je vlast koja nas čini iscrpljenima i neosjetljivima. Iako je naše oslobođenje započelo krštenjem, u nama ostaje neobjašnjiva čežnja za ropstvom, kao svojevrsna privlačnost prema sigurnosti poznatih stvari, nauštrb slobode. Jesam li spreman raskinuti kompromise sa starim? Za razliku od faraona, Bog ne želi podanike, nego sinove i kćeri. Pustinja je prostor u kojem naša sloboda može sazrjeti u osobnu odluku da ne padnemo ponovno u ropstvo. Lik faraona, ropstva danas poprima različite oblike: vezanje za novac, za određene projekte, ideje, ciljeve, za svoj položaj, pa čak i za određene ljude. Umjesto da nas pokrenu, oni će nas paralizirati. Umjesto da nas okupljaju u jedno, oni će nas okretati jedne protiv drugih. Kardinal Raniero Cantalamessa je u svojoj drugoj ovogodišnjoj korizmenoj homiliji istaknuo jedan lijek za takvo stanje a to je post, i to post od svijeta ili ne suobličavanje svijetu (Rim 12,2). Bez njega se ne može otkriti Kraljevstvo Božje. A Kraljevstvo Božje je Božja alternativa za svaku pustinju i ropstvo ovoga svijeta.

Drugi korak je pitanje o „vlastitom identitetu“, osobito kršćanskom identitetu koji je, kako je  boravak Isusa Krista u pustinji razotkrio, jedna od glavnih meta napasti i krađe. Vrijeme korizme je stoga vrijeme suočavanja sa zlom koje napastuje čovjeka i njegov identitet u Bogu i to sa različitih strana. Suočavanje s tom stvarnosti na razini vlastite egzistencije znači i uspješan doprinos suočavanju s njome na razini društvene zajednice.

Treći korak korizme je „kontemplacija i zastajanje“. Papa Franjo u poruci za korizmu kaže da „u korizmi djelovati znači također zastati. Zastati u molitvi kako bi se primilo Božju riječ“. Možemo nadodati, zastati kako bi se primilo Božju perspektivu, pogled i rješenje za stvarnost i probleme s kojima se suočavamo. Fokus na kontemplativnu dimenziju života u korizmi oslobađa u čovjeku nove snage, unosi Božju perspektivu. U kontemplaciji i zastajanju doživljavamo Božju prisutnost koja nam pomaže da postajemo braća i sestre, osjetljiviji za druge: umjesto prijetnji i neprijatelja otkrivamo suputnike i suputnice. Na taj način Uskrs neće biti povratak na staro od čega smo se odricali nego zaista rađanje nečeg novoga, novosti života.

Četvrti i posljednji korak korizme podrazumijeva „zajedničke odluke“. Papa Franjo u poruci za korizmu ističe da je korizma ujedno vrijeme zajedničkih odluka, malih i velikih izbora u opreci s prevladavajućim trendovima, koji mogu promijeniti svakodnevicu i život ljudi u pojedinoj sredini kao primjerice kupovne navike, briga za stvoreni svijet, uključivanje onih koji su u društvu nevidljivi ili prezreni. Papa stoga u korizmi poziva sve kršćanske zajednice da svojim vjernicima ponude trenutke u kojima će razmišljati o svom načinu života, da izdvoje vremena za propitkivanje o svojoj prisutnosti na vlastitom teritoriju i svojemu doprinosu njegovu boljitku.

Zaključimo da društveno značenje korizme od prvih kršćanskih stoljeća obuhvaća vrijeme izbora između lažne sigurnosti faraona koja znači čisto ropstvo ili slobode djece Božje osigurane pashalnim misterijem Isusa Krista. Ta sloboda donosi u svijet i društvo u kojem živimo uvijek „dašak kreativnosti i bljesak nove nade“, kako ističe papa Franjo.

Marijana Kompes docentica je socijalnog nauka Crkve na Katedri za teologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Teologiju je diplomirala na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kršćansku socijalnu etiku doktorirala je na Katoličko-teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču. Na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Beču diplomirala je politologiju. Članica je Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve te Upravnog vijeća Društva za socijalnu etiku u Srednjoj Europi u Beču.