Živimo u svijetu naglašenog materijalizma u kojem se ljudska stvarnost i egzistencija često reduciraju na materijalno imanje stvari bilo malih bilo velikih. I dok socijalni nauk Crkve jasno prepoznaje čovjekove materijalne potrebe koje treba zadovoljiti i za njihovo se pravedno ispunjenje zalaže, osobito u ovim vremenima krize kada mnogi upravo na tom području trpe, od, primjerice, rada, pravedne plaće, stambenog pitanja, socijalnih ljudskih prava itd. ujedno i upozorava na često prisutnu krajnost da je biti bogat nekada važnije od biti čovjek koji nadilazi individualizam, misli solidarno u terminima zajedništva i općeg dobra, dostojanstva osobe koja je blizu ili daleko… Načelo socijalnog nauka Crkve, socijalna pravednost, posebno obrađuje to pitanje u kontekstu razdiobne pravednosti, jer kao što i ova kriza pokazuje, suočeni smo s problemom da bogati koji već imaju dovoljno postaju još bogatiji, a siromašni koji nemaju ni ono osnovno postaju još siromašniji. Razdiobna pravednost bi u tom kontekstu značila, kako ističe socijalna enciklika Fratelli tutti riječima sv. Grgura Velikog: „kada onima koji su u potrebi dajemo ono što trebaju, dajemo im ne ono što je naše, nego im vraćamo ono što im pripada“ (FT, 119). 

Kršćani su prisutni u svijetu, ali, kao što Novi Zavjet donosi, nisu od ovoga svijeta (Iv 17,16) što znači da pojam bogatstva, na temelju socijalnog nauka Crkve, mogu promatrati u široj, cjelovitoj perspektivi. Bogat se tako može biti ne samo materijalno nego i, kao što Djela apostolska donose svjedočanstvo, bogat se može biti i dobrim djelima. Upravo takva je bila Tabita, što u prijevodu znači „Košuta“ koja je živjela u gradu Jopi i za koju stoji zapisano da „bijaše ona bogata dobrim djelima i milostinjama što ih je dijelila“ (Dj 9,36). Ovo je neprolazna kategorija bogatstva koja obogaćuje ne samo primatelje dobrih djela nego i onoga tko provodi takva dobra djela. Tu perspektivu bogatstva kršćanstvo osvjetljava u svom socijalnom nauku. 

Kada je riječ o velikom problemu siromaštva, socijalni nauk Crkve osvjetljava jedan novi aspekt tog problema koji je sve prisutniji u ovo naše (post)moderno doba, a to je da je „jedno od najdubljih siromaštava koje čovjek uopće može iskusiti jest samoća“ što prepoznaje papa Benedikt XVI. u socijalnoj enciklici „Ljubav u istini“ (CiV, 53). Papa nastavlja: „pogledamo li bolje, uočit ćemo da se i druge vrste siromaštva, pa tako i materijalno siromaštvo, rađaju iz osamljenosti, nevoljenosti ili teškoće da ljubimo“ (CiV, 53). Činjenica da smo u vremenu razvijenih komunikacijskih sredstava i društvenih mreža suočeni s fenomenom novog siromaštva koje ima lice samoće upućuje na promišljanje o sljedećim pitanjima: gdje je zapravo pravo bogatstvo? Kada je čovjek istinski bogat? Socijalni dokumenti Crkve pružaju vjernicima ne smo poticaj nego i pomoć u orijentaciji kod pronalaženja odgovora na takva i slična pitanja koja pogađaju pojedince i društva u kojima živimo.

Marijana Kompes

Marijana Kompes docentica je socijalnog nauka Crkve na Katedri za teologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Teologiju je diplomirala na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kršćansku socijalnu etiku doktorirala je na Katoličko-teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču. Na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Beču diplomirala je politologiju.