Na blagdan sv. Mihovila, Gabrijela i Rafaela, 29. rujna 2020., dvojica braće Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri položili su svečane zavjete i time potvrdili da će do kraja života nasljedovati Krista po uzoru na sv. Franju Asiškoga. Ovaj omiljeni svetac i nakon 800 godina nadahnjuje mnoge da “evanđelje pretoče u život, a život u evanđelje”. Fra Tomislav ističe da je upravo radikalnost sv. Franje ono što mlade privlači jer je oni, kako ističe naš sugovornik, nose u sebi i žele do kraja živjeti za vrijednosti – bez kompromisa i bez ulaženja u polovičnost.

“Ono što mlade najviše plaši je polovičnost života. Kada ih na vjeronauku i katehezama pitam koja im je najdraža karakteristika kod čovjeka, uvijek odgovore – iskrenost. Tu iskrenost je Franjo živio cijelim svojim životom. Bio je do kraja svoj, bio je originalan. Tražio je svoj istinski put do Boga i nije bio ničija kopija. Mlade privlači njegova originalnost. On je, usprkos svojoj slabosti i krhkosti, živio radikalnost do kraja”, rekao je fra Tomislav te nadodao da je sv. Franjo živio povjerenje u Boga, odlučnost, raspoloživost i potpunu iskrenost.

Ljubav je odluka!

Mladima je radikalnost privlačna, no često nailaze na problem s ustrajnošću. Taj je problem, ističe fra Tomislav, prisutan u našem društvu neovisno o našem zvanju ili staležu. Društvo u kojem živimo postalo je poprilično egoistično i hedonističko. Svelo je ljubav samo na osjećaj, a ona je daleko više od nekoga osjećaja ili leptirića u trbuhu.

Svečani zavjeti fra Pavle Ivića i fra Samuela Azemija / Foto: Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri

“Ljubav je odluka – i u dobru i u zlu, i u zdravlju i u bolesti. Ti vidiš da voliš neku osobu radi nje same kada znaš ostati uz nju i onda kada izostane osjećaj. To su one situacije u životu kada nam ne ide onako kako mi želimo. No, to je prilika da se ljubav produbi i tu najbolje mogu vidjeti razumijem li ja što je istinska ljubav. To je ona Isusova zapovijed, koju često susrećemo u Evanđelju po Ivanu i poslanicama, kojom nam govori da ostanemo u njegovoj ljubavi”, rekao je fra Tomislav, ističući da su upravo te situacije šansa za istinsku ljubav.

Franjo je bio istinski tražitelj i nije se zadovoljio s nečim polovičnim!

Bez obzira na naše padove, slabosti i grijehe, svaka je kriza prilika da se čovjek izbori za istinsku ljubav, ističe fra Tomislav te nadodaje da mnogi krenu u “petoj brzini”, no nažalost brzo odustanu.

“Isus nam daje sliku o sijanju. Sjeme padne na kamen i na početku raste s oduševljenjem, no kasnije, kada dođe sunce odnosno iskušenje, presuši jer nije imalo duboko korijenje. To je slika današnjega društva u kojem se često oslanjamo samo na osjećaje. To možemo preslikati i na naš duhovni život. Mladi to nazivaju kemijom, no ona brzo nestane. Često ne shvaćamo da se baš tu, kada nema kemije, nalazi šansa. Ja često kažem da tu onda ide fizika – muka i trud. Moram se zamoriti i ići dublje, ostati i produbiti svoju ljubav i odnos s Bogom”, rekao je naš sugovornik.

Fra Tomislav ističe da mu, kao franjevcu, sv. Franjo predstavlja izazov. Prisjećajući se početaka svoje franjevačke formacije, rekao je kako su mu uljepšani životopisi sv. Franje ponekad malo i išli na živce.

Fra Tomislav Šanko / Foto: ofm.hr

“Izazov mi je u smislu da svoj život proživim istinski i do kraja, radikalno  i originalno koliko mogu, da budem vjeran svojoj prvoj ljubavi – Bogu. Ponekad sv. Franju njegovi životopisi pomalo uljepšavaju i romantiziraju. Sjećam se da mi je, kada sam ušao u postulaturu i novicijat, to pomalo išlo na živce. Prikazivalo ga se kao čovjeka koji leti po nebu”, rekao je fra Tomislav.

Sv. Franjo je, ističe fra Tomislav, ostao vjeran do kraja i kroz žalosti, tugu i slabosti. Bio je istinski tražitelj i nije se zadovoljio s polovičnim, sa surogatima.

“Negdje sam čitao da je Mala Terezija od Djeteta Isusa rekla da su njoj kod svetaca puno više pomogle njihove mane, nego vrline jer se mogla na nešto nadovezati. Rekla je: ‘Ako su mogli oni, zašto ne bih mogla i ja’. Slično je rekao i sv. Augustin: ‘Ako su mogli ini i ine, možeš i ti, Augustine’. Meni su Franjo i njegov život privlačni zato što, ako pogledamo dublje, možemo naći krhkost, traženje i tamne noći. No, on je ostao vjeran do kraja i kroz žalosti, tuge, slabosti. Franjo je bio istinski tražitelj i nije se zadovoljio s nečim polovičnim, sa surogatima”, rekao je fra Tomislav, ističući da mu je izazovno promišljati o tome je li on kao franjevac vjeran sv. Franji.

Bitno je da ne pristajem na nekog boga koji nije moj Bog!

Govoreći o Franjinu obraćenju, fra Tomislav je naglasio da je obraćenje trenutak kada čovjek iz dubine srca zavapi Bogu i traži njegovu volju za svoj život. ‘Gospodine, ja više ne znam… Ti znaš. Reci mi što trebam učiniti’.

“Njegovo obraćanje nastupilo je oko 1216. kada je imao oko 25 godina. Poznata je njegova molitva pred križem. ‘Gospodine, što želiš da učinim…’ Svako se obraćenje uvijek veže uz trenutak kada čovjek pita: ‘Gospodine, što ti želiš da učinim’. U tom trenutku nastupa prevrat. Sve dok ja znam što trebam činiti i dok nemam potrebu pitati Boga – obraćenja nema. Ono nastupa u trenutku kada čovjek iz srca dubinski zavapi: ‘Gospodine, ja više ne znam… Ti znaš. Reci mi što trebam učiniti'”, istaknuo je naš sugovornik.

Provincijska uprava / Foto: Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri

“Ako gledamo iz perspektive onoga vremena, Franjo tada i nije baš bio mlad. Tada su ljudi s 25 godina imali svoje obitelji. On se odlučio za svoj radikalni korak u pomalo zrelijoj dobi. Mnogi su mislili da je sišao s uma i da nešto nije u redu s njim. Ekipa s kojom je on slavio često ga je nazivala ‘kraljem fešte’. On je na početku izazvao veliko nepovjerenje i čuđenje, ali ostao je svoj i vidjelo se da je to nešto autentično i istinito”, naglasio je fra Tomislav.

Životni put i iskustvo sv. Franje mogu biti pomoć mladima u otkrivanju njihova poziva. Bitno je, ističe naš sugovornik, da mlada osoba postavlja pitanja i da ne pristaje na jeftine odgovore.

“Bitno je da ne pristajem na nekog boga koji nije moj Bog. Tu nam apostol Toma može biti primjer. On kaže Isusu: ‘Daj, progovori mi onako kako ja to mogu razumjeti. Oni su doživjeli Uskrs, a ja nisam’. Ono što je lijepo kod Tome je da ostaje u zajednici. Unatoč tome što nije doživio uskrslog Gospodina, nije se odijelio od zajednice i baš mu se u toj zajednici Gospodin objavio”, rekao je fra Tomislav, ističući da je apostol Toma imao hrabrosti tražiti svoj originalni put do Boga.

Što sam ja bliži Ljubavi, to me ona više preobražava!

Ipak, pojašnjava fra Tomislav, mladoj osobi ne treba ništa nametati. Pojašnjavajući odabire dvojice sinova iz prispodobe o Milosrdnome Ocu, istaknuo je kako je najvažnije doživjeti osobno iskustvo živoga Boga.

“Nekad i mi sami stvaramo dobre sinove kao što je to bio onaj drugi sin koji je ostao doma. Prvi sin je otišao, no nakon obraćenja se vratio. Dobri je sin ostao doma, ali njegovo srce nije bilo doma. On nije doživio osobno iskustvo Gospodina. To je najvažnije – da ja osobno doživim svoga Gospodina i Spasitelja, svoga osobnog Isusa. Da mi se On objavi na način da ga ja mogu razumjeti. Mladi, u redu je ako ste ljuti ili razočarani, ali nemojte ostati sami u tome. Ostanite u zajednici i s Bogom. Dajte to njemu i tražite dalje. Smijemo se naljutiti, ali moramo ostati uz Boga”, rekao je fra Tomislav.

Franjevačko zajendištvo / Foto: Hrvatska redovnička konferencija

Poziv koji je Isus uputo sv. Franji da “ide i popravi njegovu Crkvu” zapravo je bio poziv na obraćenje. Potrebno je, ističe fra Tomislav, dopustiti Bogu da nas mijenja.

“Sv. Franjo na početku čini ono što u tom trenutku razumije. Kada mu Bog kaže da ode i popravi Crkvu, on odlazi i popravlja crkve po asiškoj dolini. Franjo vrlo brzo shvaća da Gospodin zapravo želi da on prvo mijenja sebe odnosno da dopusti Bogu da ga mijenja. U tome je ključ. Kada smo mladi vrlo dobro uočavamo ono što nije dobro oko nas i znamo što bismo učinili kako bi bilo bolje. Netko pametniji i duhovniji je rekao: ‘Na početku želiš promijeniti svijet, onda želiš promijeniti druge, a na kraju shvatiš da ne možeš ni sebe promijeniti’. Trebamo se uvijek vratiti na to i krenuti od sebe. Kreni od sebe i svoga osobnog susreta s Gospodinom”, poručio je fra Tomislav, ističući da se moramo truditi da taj susret bude autentičan kako bismo bili istinski blizu Gospodinu.

U svakom istinskom iskustvu Isusa i Božje snage leži naš neuspjeh!

“Ta blizina nas mijenja. Ljubav nas uvijek čini sličnima, suobličuje nas. Što sam ja bliži Ljubavi, to me ona više preobražava. To je ono što je sve svetce učinilo privlačnima. Ljubav koju su nosili u sebi je bila privlačna, a ne oni. Krist se učinio privlačnim u njima i onda su oni znali druge uvući u tu privlačnost. No, ne svojom snagom, već blizinom kojom su se oni dali zapaliti. To je početak – daj se zapaliti od te blizine, traži i uđi u tu blizini, traži intimnost i nježnost s Njim, a sve drugo će Bog učiniti. Isus je lijepo rekao Petru: ‘Idite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi’. Neće oni sami sebe učiniti ribarima. Idi za njim takav kakav jesi – slab i grešan – a Isus će po putu učiniti da postaneš ribar”, rekao je naš sugovornik.

Fra Tomislav je istaknuo kako upravo naš neuspjeh može biti mjesto susreta s Gospodinom. Prilika je to da se sruši sve ono što smo gradili na sebi te da Božja snaga i mudrost zahvate naš život.

Foto: Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri

“U svakom istinskom iskustvu Isusa i Božje snage leži naš neuspjeh. Možemo to nazvati krahom ‘mita o Supermanu’. Kada gledamo Pavla, Mojsija, sv. Ignacija… Svi su oni doživjeli da je taj ‘mit o Supermanu’ u određenom trenutku morao biti razbijen da bi Bog mogao sagraditi nešto novo. Psihoterapeut Viktor Frankl je lijepo rekao: ‘Iz ruševina se najbolje vide zvijezde’. Nekada se treba srušiti sve ono što sam ja krivo gradio na svojoj snazi, inteligenciji i mudrosti da bi Božja mudrost i snaga mogle prodrijeti u moj život. Mislim da je to neminovno jer svi ponekad gradimo na sebi”, pojasnio je naš sugovornik, rekavši da je zato Isus preko sv. Pavla rekao: ‘Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake’.

Fra Tomislav navodi primjer Mojsija, koji nam pokazuje da se Božja snaga može očitovati u našem životu tek onda kada se u potpunosti ispraznimo od samih sebe.

“Mojsije je kao mladić sanjao o velikim stvarima. No, prvo je ubio jednoga čovjeka pa je skoro ubio i drugoga. Zatim je doživio krah i četrdeset je godina bio u pustinji. Više ništa svoje nije imao i pasao je ovce svoga tasta Jitra. Mojsije je bio vrlo visoko rangiran u tom društvu. Možda to možemo usporediti s današnjom funkcijom premijera države. No, doživio je potpuno izvlaštenje od samoga sebe i potpuno poniženje”, rekao je fra Tomislav, ističući kako mu je Bog baš tada došao i osposobio ga da bude vođa.

Bog pobjeđuje ne tako da uništava, nego da nas preobrazi!

Slično se iskustvo dogodilo i sv. Franji. Božjim je zahvatom od viteza koji pobjeđuje mačevima, kopljima i konjima postao vitezom milosrđa, dobrote i praštanja.

“On je u sebi nosio ideal da bude plemić. Sanjao je o častima i nekim svojim viteškim idealima. Ta njegova čežnja za nečim velikim je isto bila od Boga. No, Bog mu je tu čežnju preobrazio. Kada Bog pobjeđuje, on pobjeđuje ne tako da uništava, nego da nas preobrazi. Franjo je na kraju postao vitez, ali ne onaj koji pobjeđuje mačevima, kopljima i konjima, već milosrđem, dobrotom i praštanjem. Bog je u potpunosti izokrenuo njegovu priču. Vjerujem da nam Bog stavi neku čežnju u srce, no ona često nije pročišćena, nije po Božjemu. Potreban joj je taj ‘Božji touch’, a da bi se on dogodio potrebno je da budemo ispražnjeni od naše veličine. Sve dok na svetost gledamo kao na neki naš proizvod, tu za Boga nema mjesta”, rekao je fra Tomislav, naglašavajući kako svetost nije ono što mi sami sebi daje, već ono što nam Bog daje.

Foto: Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri

Sv. Franjo je nasljedovao Kristovo siromaštvo kako bi odgovorio na ljubav kojom ga je On ljubio. No, siromaštvo samo po sebi nije vrijednost, pojašnjava fra Tomislav te nadodaje da je ono vrijednost samo onda kada postane sredstvo susreta.

“Siromaštvo kao siromaštvo nije bijeda, ono je prvenstveno stav srca. To znači da je Bog moje najveće dobro. Franjo će na mnogo mjesta reći da je Bog njegovo najveće dobro, njegovo bogatstvo. Ako je Bog moje najveće bogatstvo i ako sam sve što imam od njega primio, onda je sve to sredstvo za susret, za razmjenu. Zato Franjo postaje siromašan. Siromaštvo samo po sebi nije vrijednost. Ono je vrijednost samo onda kada postane sredstvo susreta. ‘Premda bogat, radi nas posta siromašan, da se mi njegovim siromaštvom obogatimo’. Dakle, Isus je postao siromašan da bi nas mogao obogatiti”, pojasnio je fra Tomislav.

Siromaštvo je sredstvo, a cilj su Bog i ljubav prema čovjeku!

“Kada ide gubavcima, Franjo shvaća da oni ne trebaju toliko njega koliko on treba njih. Shvatio je da ga oni uvode u istinu da je sve što je primio dobio zato da bi dao i da bi po tome ušao u susret, u zajedništvo. Tada sve ima smisla. Što imate, a da niste primili? Besplatno ste primili, besplatno dajte! To je smisao siromaštva. Možemo upasti u zamku u koju su bili upali farizeji. Siromaštvo nije zbog siromaštva niti su pokornici radi pokore. Siromaštvo je sredstvo, a cilj su Bog i ljubav prema čovjeku”, istaknuo je naš sugovornik.

Tumačeći prvo blaženstvo koje je Isus izrekao tijekom govora na gori, kojega mnogi nazivaju i “srcem evanđelja”, fra Tomislav je rekao da biti siromašan duhom znači biti svjestan da smo sve što imamo primili od Boga te da bez njega ne možemo.

Bog je moje bogatstvo!

“Sv. Pavo kaže: ‘Kad sam slab, onda sam jak’. Kada nemam, onda zapravo imam. To je slika iz evanđelja u kojoj Isus uzme dijete i postavi ga kraj sebe. Po čemu je dijete veliko? Ono dopušta da ga Bog uzme i stavi uz sebe. Mi smo nekada preveliki za Boga pa nas On ne može niti uzeti niti staviti kraj sebe. Trebamo biti raspoloživi kao Marija. Njezino je siromaštvo u potpunoj raspoloživosti. Svi redovnički zavjeti – siromaštvo, čistoća i poslušnost – imaju isti izvor: meni je Bog sve, on je moja ljubav, moje bogatstvo i moj Gospodin”, pojasnio je fra Tomislav.

Za sv. Franju se često kaže da je bio svetac radosti i vedrine. No, ističe fra Tomislav, potrebno je razlučiti veselje od radosti jer je biblijski pojam radosti zasigurno puno dublji pojam od veselja.

Foto: Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri

“Radost je stav čovjeka koji je u srcu miran zato što se nalazi u Božjoj volji. Kada se ide na La Vernu, mjesto gdje je sv. Franjo dobio rane, na ulazu je natpis: ‘Božja volja moj je mir’. To je ta istinska franjevačka radost. Franjevačka, odnosno biblijska i kršćanska, radost nije u razuzdanom veselju. Ona je vezana uz to gdje se nalazi moje srce, gdje sam ja, gdje je moj život, gdje su moje misli, djela i riječi. Jesu li kod Isusa? Jesam li ja kod Boga, jesam li s njim? To je izvor svega”, istaknuo je naš sugovornik.

“U evanđelju vidimo da je Isus proživljavao razne emocije – radost, žalost, zabrinutost. Plakao je i znojio se krvavim znojem, ali je uvijek bio u miru. On s križa prašta i tu je radostan. Izvana je sigurno bio potresen i u bolima, ali je iznutra imao mir. To ne znači da moramo stalno biti nasmiješeni. Nekad mi malo ide na živce kada se nas franjevce doživljava kao one koji uvijek moraju biti vedri i nasmiješeni, stalno plesati i  skakati. Svakako trebamo biti radosni, no ne smijemo svesti sv. Franju na nekog veseljaka, putujućeg pjesnika ili ljubitelja životinja. Ako ga svedemo samo na to, onda smo mu oduzeli srce”, rekao je fra Tomislav.

Braćo, propovijedajte, a ako je potrebno i riječima!

Moramo se uvijek pitati odakle je sv. Franjo crpio snagu, pojašnjava fra Tomislav, jer u suprotnom možemo upasti u zamku humanosti bez ljubavi.

“Danas se u našem redu puno priča o ekologiji i migrantima – to su dobre teme. No, ako ne idemo na korijen, ako se ne pitamo odakle Franjo crpi tu snagu, onda sve to ostaje previše horizontalno. Onda naše djelovanje postaje humanitarni rad u kojem se brinemo za druge, ali ih ne dovodimo Bogu. Dovesti  nekoga Bogu – mislim da se tu nalazi istinska radost”, istaknuo je naš sugovornik.

Radostan sam kada vidim kako Bog ljude oslobađa u ispovijedi, kako im čisti srce, ističe fra Tomislav i svjedoči kako mu je, kao franjevcu i svećeniku, velika radost ispovijedati.

“Raduje me kada vidim da čovjek iz ispovjedaonice odlazi radostan. Sv. Franjo je rekao: ‘Braćo, propovijedajte, a ako je potrebno i riječima’. Prva propovijed nisu riječi, nego naše zajedništvo. Isus šalje učenike po dvoje i to je franjevačko evanđelje kojim se sv. Franjo oduševio. Zajedništvo, blizina i dubina susreta – to je ono što mladi ljudi prepoznaju kao autentično. Možemo mi njima pričati priče, no oni vrlo brzo shvate gdje smo. Prvi navještaj je uvijek kako mi živimo naše zajedništvo i naše zajedničke odnose. Počni od sebe, od svoje obitelji – oca i majke, braće i sestara, od svojih prijatelja”, poticajno je zaključio fra Tomislav Šanko.