Krunica je pobožnost koja u prvom tisućljeću kršćanstva nije postojala. Svoj razvoj započela je od 12. st., a vrhunac formacije dosegnula je do 16. stoljeća. Crkve i samostani su u prošlosti bili središta pismenosti u Europi i jedina mjesta naobrazbe. Usprkos tome, bilo je nepismenih redovnika koji nisu znali latinski jezik koji je bio jezik Crkve. To je predstavljao problem kod izvršavanja redovitih  samostanskih obveza – moljenja – pa su molitve biblijskih psalama zamijenjene molitvom Gospodnjom – Očenašem, a kasnije i anđeoskim pozdravom Mariji (Zdravo Marijo…)  koji je u Crkvi bio poznat od početka. Takav prvotni oblik krunice dodatno je proširen u 14. st. kada joj je dodana nastavna molitva Sveta Marijo…

U prvoj polovici 14. st.  kartuzijanac iz Kölna, Dominik Pruski, svakoj Zdravomariji dodao je pojedini odlomak iz Evanđelja kojim se razmatralo Isusov život; odrastanje, djelovanje, muku, smrt, uskrsnuće i Marijinu slavu.

U prvoj polovici 17. st. dodana je molitva Slava Ocu, a u ukazanjima u Fatimi 1917., Gospa je dala uputu da se na kraju svake desetice moli zaziv O moj Isuse…

U to vrijeme nastala je i predaja o Gospinu ukazanju sv. Dominiku Guzmanu (o.1170.-1221.), osnivaču dominikanskog reda, koja ga je poučila kako da krunicu moli i proširi. Daljnji, razvoj događaja, nastavio se krajem 14. stoljeća kada je njemački redovnik kartuzijanac, Henrik iz Kalkara, između 150 Zdravomarija umetnuo Očenaše. Stotinjak godina kasnije, krajem 15. stoljeća, njemački dominikanac Jakov Sprenger definirao je krunicu i Psaltir Majke Božje (kako se znalo nazivati krunicu) i u Kölnu utemeljio prvu kruničarsku bratovštinu. Tako je u Crkvi tada postojala molitva krunice sa završnim riječima Isus i Amen, i to podijeljena na tri dijela po uzoru na samostansku molitvu psaltira. Još jedan dominikanac, Alberto da Castello iz 16. st., doprinio je usavršenju moljenja i razmatranja krunice, smanjivši broj evanđeoskih otajstava s 50 na današnjih 15, dodavši ponavljanje zaziva otajstva nakon svake Zdravomarije.

Tako je 50 Zdravomarija u jednoj krunici, a ukupno 150, zamijenilo isto toliki broj psalama. Takav se pojednostavljeniji oblik brzo prihvatio u crkvenim krugovima, ali i počeo značajno širiti među pukom. Taj obnovljeni Marijanski psaltir oslužbenio je 1569. također dominikanac, papa sv. Pio V. i u svojoj buli definirao današnju formu krunice i njezina razmatranja. Samo dvije godine kasnije, zbila se znamenita bitka kod Lepanta koja je imala veliki utjecaj na širenje krunice. Tada se i po našoj dalmatinskoj obali osnivaju brojne kruničarske bratovštine.

Foto: Dario Zürchauer

U prvoj polovici 17. st. dodana je molitva Slava Ocu, a u ukazanjima u Fatimi 1917., Gospa je dala uputu da se na kraju svake desetice moli zaziv O moj Isuse… Jedan od najznačajnijih priručnika o tome kako moliti krunicu, napisao je početkom 18. st. sv. Ljudevit Maria Grignion Montfortski u svojim Razmatranjima o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji. Ta je knjiga učinila odlučujući preokret u životu velikog Marijina štovatelja, pape sv. Ivana Pavla II. koji je, na poticaj dominikanaca, unio posljednju dopunu krunice dodavši pet novih otajstava pod imenom otajstva svjetla.

FOTO: Dario Zürchauer

Naziv „krunica“ ili „ružarij“

Stari je bio običaj da se mladi darivaju ružinim vjenčićima za glavu (krunama). Njemački redovnik Heinrich Seuse u čast Gospi ispleo je vijenac od 150 ruža (lat. rosarium). Tako je od krune i ruža nastao dvojaki naziv. I danas u našim krajevima još postoji lijep običaj da djevojčice za Prvu svetu pričest ili Krizmu pletu cvjetne vjenčiće i stavljaju ih na glavu.

FOTO: /II Ragazzo / CATHOPIC

Otajstva krunice

Od 16. stoljeća u Crkvi su utvrđena tri otajstva: Radosna, žalosna i slavna, a od 2002. g svjetla. Običaj je da se svako od tih otajstava moli se u određene dane u tjednu u vrijeme kroz godinu. Također, u nekim se razdobljima u crkvenoj godini običavaju moliti samo pojedina otajstva (npr. žalosna otajstva u korizmi). Neizostavni dio tih pobožnosti su i litanije. Osnova za njihovu formu pronađena je u knjigama Starog zavjeta – Psalmima (136) i Proroka Danijela Dn 3,57-87). Lauretanske litanije ime su dobile po gradu Loretu u srednjoj Italiji, jednom od najpoznatijih marijanskih svetišta. Početkom 17. st. pape su odredili da se litanije mole jutarnjim i večernjim pjevanjem u svim crkvama što je uskoro postalo tradicija.

Živjeti Otajstva krunice u svojoj svakodnevici

Svakodnevna molitva krunice donosi mnogobrojne milosti. Sv. Ljudevit Montfortski je bio veliki molitelj Ružarija i štovatelj Blažene Djevice Marije. Svetac je razradio i jednu posebnu metodu moljenja krunice. Evo njegovih savjeta:

“Nakon što zazoveš Duha Svetoga da bi dobro molio krunicu, na trenutak se saberi pred Bogom, i na način kako ću ti kasnije pokazati, prikaži pojedine desetice. Prije nego što započneš deseticu, zaustavi se na trenutak, duže ili kraće, ovisno o vremenu kojim raspolažeš, kako bi sagledao otajstvo koje slaviš, te po tom otajstvu i po zagovoru Presvete Djevice uvijek traži jednu od kreposti koja je na poseban način sadržana u tom otajstvu i koja ti je najpotrebnija. Najviše pazi na dvije pogreške koje čine gotovo svi koji mole krunicu:

Prva, da ne formuliraju nikakvu nakanu prije nego počnu moliti; ako ih pitaš zašto mole ne znaju ti odgovoriti. Zbog toga uvijek imaj na pameti da moliš za neku milost, da nasljeduješ neku krepost ili da se oslobodiš od nekoga grijeha.

Druga greška u koju se redovito pada moleći krunicu je ta da već od početka molitve mislimo samo na to da je čim prije završimo”.

Dakle, prije samog početka molitve krunice valja biti svjestan Božje prisutnosti i kreposti za kojima nam čezne duša.

Po Marijinom zagovoru moli se za krepost koja je na poseban način vezana uz to otajstvo života Isusa i Marije.

Katekizam katoličke Crkve u broju 521., citirajući sv. Ivana Eudesa ističe: “Moramo u sebi nastavljati i dopunjati stanja Otajstva Isusova i često ga moliti da ih sam dovrši i ostvari u nama i u svoj svojoj Crkvi (…) jer Sin Božji je naumio uspostaviti stanovito zajedništvo te svoja otajstva u nama i u svoj svojoj Crkvi nekako proširiti i nastaviti po milostima koje nam želi priopćiti i plodovima što ih tim otajstvima želi u nama izvesti. Time želi da ih u nama dovrši”. Nastavljati stanja Otajstva Isusova života imamo priliku svakoga dana kroz molitvu krunice po kojoj nam stižu brojne milosti i krjeposti.

Sv. Pio iz Pietrelcine rekao je na jednom mjestu o krunici ; “Idite prema Gospi. Ljubite je! Uvijek molite krunicu. Izmolite je dobro. Molite je što češće možete. Budite duše molitve. Nikada se ne umarajte od molitve, ona vam je najpotrebnija. Molitva potresa Božje srce, po njoj dobivamo potrebne milosti”.

Foto: Dario Zürchauer