Neki dan, dok sam razmišljao o moralnosti i g. H. Pittu, bio sam, da se tako izrazim, otet i stavljen na porotničku klupu kako bih sudio ljudima. Za otmicu je trebalo nekoliko tjedana, ali meni je djelovala kao nešto iznenadno i proizvoljno.

Bio sam stavljen na tu klupu zato što sam živio u Batterseaju, i zato što mi je ime počinjalo na C. Ogledavajući se oko sebe, vidio sam kako su na sud bile pozvane, te su ondje bile nazočne, i cijele gomile i povorke ljudi, koji su svi živjeli u Batterseaju te su svima njima imena počinjala na C.

Izgleda da porotnike uvijek pozivaju takvim općenitim abecednim načinom. Jednim službenim udarcem, da se tako izrazim, Battersea je ogoljen od svih svojih C-ova, i ostavljen neka se snalazi kako najbolje može s ostatkom abecede. Cumberpatch nedostaje u jednoj ulici — Chizzolpop u drugoj — trojica Chucksterfielda u kući Chucksterfield; djeca plaču za odsutnim Cadgerboyem; žena na uličnom uglu jeca za svojim Coffintopom, i ne može ju se utješiti.

Smještamo se s veselom lakoćom na svoja sjedala (jer mi smo odvažna, smiona rasa, C-ovi iz Batterseaja), a zakletvu nam čita potpuno nečujno neka osoba koja nalikuje vojnom kirurgu u svome drugom djetinjstvu. Razumijemo, međutim, kako bismo u sudnici trebali dobro i ispravno prosuditi u slučaju između našega suverenog gospodara Kralja i zatvorenika, od kojih se nijedan još nije pojavio.

* * * * *

Baš dok se pitam nisu li Kralj i zatvorenik, možda, došli do prijateljskog rješenja u nekoj susjednoj pivnici, zatvorenikova se glava pojavljuje iznad pregrade optuženičke klupe; optužen je za krađu bicikala, a živa je slika moga velikog prijatelja. Ulazimo u problematiku krađe bicikala.

Doista dobro i ispravno prosuđujemo slučaj između Kralja i zatvorenika u aferi bicikala. I dolazimo do zaključka, nakon kratke, ali razumne rasprave, kako Kralj nije ni na koji način umiješan. Zatim prelazimo na ženu koja je zanemarila svoju djecu, a koja izgleda kao da je netko ili nešto zanemarilo nju. A ja sam jedan od onih koji vjeruju kako ju je nešto doista zanemarilo.

Cijelo vrijeme dok je pogled upijao te neupečatljive pojave, a mozak obrađivao te blage zamjerke, srce je bilo ispunjeno barbarskim sažaljenjem i strahom, koje ljudi nisu nikada bili u stanju izraziti još od samih početaka, ali koji predstavljaju pokretačku snagu u pozadini polovice pjesama ovoga svijeta.

Raspoloženje nije moguće čak ni prikladno nagovijestiti, osim nejasno izjavom kako je tragedija najuzvišenije očitovanje beskrajne vrijednosti ljudskog života. Nikada nisam stajao tako blizu boli; i nikada toliko daleko od pesimizma.

Obično ne bih uopće govorio o takvim mračnim osjećajima, jer pričanje o njima je preteško; ali sada ih spominjem iz jedinstvenog i naročitog razloga, čijem ću navođenju smjesta pristupiti. Izražavam te osjećaje jer je iz njihovog žara proizišla neobična spoznaja o političkoj i socijalnoj istini. Vidio sam s čudnom i neopisivom jasnoćom što porota uistinu predstavlja, i zbog čega od nje nikada ne smijemo odustati.

Trend naše epohe do ovoga je trenutka neprestano bio usmjeren prema specijalizaciji i profesionalizmu. Skloni smo imati izučene vojnike jer se oni bolje bore, izučene pjevače jer oni bolje pjevaju, izučene plesače jer oni bolje plešu, posebno poučene smijače jer se oni bolje smiju, i tako dalje, i tako dalje.

To su načelo nebrojeni moderni pisci primijenili na zakon i politiku. Mnogi Fabijanci (pripadnici britanske reformističko-socijalističke organizacije, podržavali su teoriju o mirnome preobražaju kapitalističkoga društva u socijalističko) ustrajali su na tome da bi veći dio našeg političkog posla trebali obavljati stručnjaci. Mnogi legalisti izjavili su kako bi neizučenu porotu trebao posve istisnuti izučeni Sudac.

* * * * *

Dakle, kada bi ovaj naš svijet doista bio ono što se naziva razumnim, ne vidim kako bi se u tome moglo pronaći nedostatke. Ali stvarni ishod svih iskustava i stvarni temelj svih religija je sljedeći. Da su sve četiri ili pet stvari za koje je zapravo nužno da ih čovjek zna, ono što ljudi nazivaju paradoksima.

Ili, drugim riječima, iako svi u životu otkrivamo kako su to puke jednostavne istine, ipak ih ne možemo lako izraziti riječima, a da pri tome ne budemo krivi za prividna verbalna proturječja. Jedna od tih stvari je, na primjer, neosporni klišej da je čovjek koji pronalazi najviše užitaka često onaj čovjek koji najmanje za njima juri.

Druga je paradoks hrabrosti; činjenica da je najbolji način za izbjegavanje smrti ne osjećati prema njoj preveliku odbojnost. Tko god je dovoljno nemaran prema svojim kostima, da se popne na neku obećavajuću liticu iznad plime, može svoje kosti spasiti tom nemarnošću. Tko god je spreman izgubiti svoj život, taj će ga spasiti; posve praktična i prozaična izjava.

Nadalje, jedan od ta četiri ili pet paradoksa kojemu bi trebalo poučiti svako malo dijete što brblja na majčinim koljenima, jest sljedeći: što čovjek duže gleda u neku stvar, manje ju može vidjeti, i što čovjek više uči o nekoj stvari, manje ju poznaje.

Na fabijanski argument u vezi stručnjaka, kako bi čovjek koji je izučen trebao biti čovjek u kojega imamo povjerenje, bilo bi apsolutno nemoguće odgovoriti kada bi doista bila istina, da čovjek koji neku stvar izučava i primjenjuje svaki dan, s vremenom otkriva sve više i više njenog značaja. Ali to nije istina.

On s vremenom vidi sve manje i manje njenog značaja. Na isti način, jao! svi mi postupamo svakoga dana, osim ako sami sebe neprestano ne potičemo na zahvalnost i poniznost, prepoznajući sve manje i manje značaja u nebu i kamenju.

* * * * *

No, strašna je to stvar obilježiti čovjeka radi ljudske osvete. Ali to je stvar na koju se čovjek može naviknuti, kao što se može naviknuti i na druge strašne stvari; može se naviknuti čak i na sunce. A jeziva stvar u vezi svih pravosudnih dužnosnika, čak i onih najboljih, u vezi svih sudaca, prekršajnih sudaca, odvjetnika, detektiva i policajaca, nije to da su zli (neki od njih su dobri), nije to da su glupi (nekolicina ih je prilično inteligentna), već je jednostavno to da su se na sve to navikli.

Strogo govoreći, oni ne vide zatvorenika na optuženičkoj klupi; sve što oni vide je uobičajeni čovjek na uobičajenom mjestu. Oni ne vide strašno sudište; oni vide samo svoju vlastitu radionicu. Stoga je instinkt kršćanske civilizacije vrlo mudro proglasio da njihove prosudbe u svakoj prigodi budu prožete svježom krvlju i svježim mislima s ulica. Ući će ljudi koji mogu vidjeti sudnicu i gomilu, i gruba lica policajaca i profesionalnih zločinaca, iscrpljena lica rasipnika, nestvarna lica branitelja koji gestikuliraju, i sve će to vidjeti kao što čovjek gleda novu sliku ili predstavu koju do tada nije posjetio.

Naša je civilizacija odlučila, i to odlučila izuzetno pravedno, kako je utvrđivanje krivnje ili nedužnosti ljudi previše važna stvar, a da bi bila povjerena osposobljenim ljudima. Ona želi osvijetliti tu strašnu stvar, ona traži odgovor od ljudi koji ne poznaju zakon ništa više nego što ga ja poznajem, ali koji mogu osjetiti ono što sam ja osjetio na porotničkoj klupi. Kada želi katalogizirati knjižnicu, ili otkriti solarni sustav, ili bilo kakvu besmislicu te vrste, ona koristi stručnjake. Ali kada želi da bude obavljeno nešto što je zaista ozbiljno, okuplja dvanaest nasumičnih običnih ljudi. Istu je stvar učinio, ako se dobro sjećam, Utemeljitelj kršćanstva.

Kolumna je isječak iz knjige ‘Sitnice koje život znače’ u izdanju Ognjišta, nakladne zadruge iz Zagreba, u prijevodu dr. sc. Zrinke Dragun, a s kojom je Hrvatska katolička mreža najnovije ostvarila izvrsnu suradnju na korist naših čitatelja te prijatelja i podupiratelja Hrvatskog katoličkog radija.