Leon je vjerojatno nagađao, a Franjo bi odgovarao: “Brate Leone, kad bi Bog dao da manja braća budu uzori svetosti i na duhovnu izgradnju cijelom svijetu, to ipak – zapiši i zapamti! – ne bi bilo savršeno veselje.”

Malo poslije Franjo će opet: “Kad bi braća vraćala slijepcima vid, ozdravljala uzete, istjerivala đavle, vraćala gluhima sluh, hromima hod, nijemima glas, te kad bi uskrisivala i mrtve koji su već četiri dana ležali u grobu, zapamti, ni to ne bi bilo savršeno veselje. Savršeno veselje ne bi bilo ni to kad bi manja braća znala tako propovijedati da bi obratili sve nevjernike na vjeru Kristovu, zapamti” – Franjo će Leonu – “ni u tome nije savršeno veselje.”

Na koncu, pošto je Leonu ponestalo ideja i mašte što bi to bilo, Franjo mu je otkrio: “Kad bismo sada došli pred naš samostan mokri od kiše, promrzli od zime, uprljani blatom i skršeni glađu, te pokucali na samostanska vrata, i kad bi došao rasrđen vratar te upitao: ‘Tko ste vi?’, mi rekli: ‘Dvojica vaše braće’, a on odvratio: ‘Ne govorite istinu – naprotiv, vi ste lopovi koji varate svijet i otimate milostinju siromasima.’ I kad bismo ponovo kucali na vrata, a on, rasrđen, izašao te nas kao dosadne dangube, psujući nas i bijući napao: ‘Gubite se, prosti razbojnici, odlazite u svratište, ovdje ne možete ni jesti ni noćiti.

Kad bismo to podnijeli strpljivo i to smatrali velikom srećom, o brate Leone, to bi bilo savršeno veselje.”

“A ako bismo nakon toga, prisiljeni glađu, hladnoćom i noćnom tamom, još jače kucali, zaklinjući vratara da nas za ljubav Božju pusti unutra te kad bi on, još više razjaren, odgovorio: ‘Razbojnici i dosadni besposličari, dat ću vam što vas ide!!!’ te izišao s velikim kvrgavim štapom, uhvatio nas za kapucu, bacio na zemlju, vukao po snijegu te nas naizmjence tukao batinom… Kad bismo mi to podnijeli strpljivo i s ljubavlju, i kod toga mislili na muke blagoslovljenoga Krista, u tome bi bilo savršeno veselje.”