Danas u njegovom rodnom, nekoć katoličkom, selu Seoni većinski žive muslimani. Otac mu se zvao Lovre a majka Petronila Babaić. Kršten je u župi Bijela, danas Dubrave kod Brčkog. Na krštenju je dobio ime Filip. Krizmao ga je biskup Pavao Dragičević u Bijeloj 1742. godine.

Bio je bistar pa se školovao u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci.

Godine 1752. obukao je franjevački habit i umjesto krsnog imena dobio redovičko ime fra Šimun. Filozofiju je studirao u Mađarskoj a teologiju u Atriju u Italiji. Za svećenika ga je zaredio skopski nadbiskup Mihovil Suma u Osijeku.

Službovao kao kapelan i župnik u Bijeloj, Tuzli, Velikoj (danas Plehan), Podvučjaku (danas Potočani i Dubica i ostale župe odžačkog kraja od njih nastale), Kraljevoj Sutjesci, Varešu i Roškom Polju kod Tomislavgrada. Bio je i samostanski vikar u Kraljevoj Sutjesci.

U teškim prilikama ondašnjeg vremena u Bosni, fra Šimun je neumorno putovao i radio za spas povjerenih mu duša.

Katolička vjera bila je progonjena. Harale su i zarazne bolesti: kuga i druge. Tako se fra Šimun je brinuo ne samo za duhovno dobro nego i za tjelesno dobro svoje pastve, donosio im je hranu i lijekove, a nekad i postelju namještao.

Nakon jednog viđenja pakla i svjetla koje se pokazivalo iznad groba njegovih roditelja, jako ga je dotaklo, da se odlučio na stroži život u molitvi i pokori. Poznavao je takav jedan strogi samostan u Italiji gdje je studirao.

Tada mu je bilo 50 godina, a to su bile velike godine za ono doba, jer se kraće živjelo. Zamolio je svog franjevačkog provincijala da mu dozvoli da ostavi pastirsku službu u Bosni i da se nastani u jednom strožem talijanskom samostanu.

Uz dopuštenje nastanio se u samostanu sv. Marije Magdalene u Ripatransoneu, između Ancone i Pescare, gdje je proveo posljednjih 20 godina života. Ondje se puno molilo, po deset sati dnevno.

Malo je jeo, nosio je cilicij (bodljikavi pojas) i bičevao se. Često se klanjao pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i razmatrao o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću.

Naročito je gajio pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, ispred čije je slike u vrtu molio krunicu.

Fra Šimun Filipović

Prikaz fra Šimuna kako moli krunicu pred Gospinom slikom u vrtu naslikali su umjetnici: Giuseppe Gramacci, P. V. Bianchi (crtač) – I. Bassani (graver), don Romualdo Vecci kao i nepoznati autor u Italiji, a kod nas akademska slikarica s. Lambertina Grgec (Nacrt, početkom XX. stoljeća za knjigu Petra Grgeca Progon od Boga, prvi hrvatski životopis fra Šimuna Filipovića u stihovima) i Vlatko Blažanović (modernu kopiju anonimnog slikara), 2000. godine.

Fra Šimun Filipović preminuo je na glasu svetosti, okrijepljen svetim sakramentima, s krunicom u ruci, 9. svibnja 1802. godine.

Pokopan je na groblju u Ripatransoneu ali mu je tijelo, nakon dvadeset godina, 1822. godine preneseno u mjesnu katedralu, gdje su mu o 200. godišnjici smrti postavili novu nadgrobnu ploču.

Štovan je odmah nakon smrti.

Po njegovom zagovoru dogodila su se mnoga ozdravljenja; primjerice Lucrecija Massi donijela je na negov grob dvomjesečno bolesno dijete kojeg su dobro omotali i odmah mu je bilo bolje i ubrzo je potpuno ozdravilo.

Jednu duševno bolesnu Mariju Magdalenu silom su dovukli na fra Šimunov grob. Dok se je njezina rodbina molila s fra Vincenzom za nju, iz groba su se čuli udarci. Magdalena se ubrzo smirila i potpuno ozdravila.

Neki su žitelji Ropatransonea bolovali od teške kostobolje, da nisu mogli hodati, pa su po njegovom zagovoru ozdravili.

Na poticaj pape Pija IX. 1876. godine pokrenut je proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Crkva mu je priznala velike kreposti i podijelila mu naziv časni sluga Božji. (u P. Grgec: Sveta Hrvatska, HKD sv. Ćirila i Metoda (sv. Jeronima), Zagreb, 1989.).

Kauza mu je jedno vrijeme bila „u mirovanju“ ali je ponovno obnovljena.

U povodu 200. godišnjice njegove smrti 2002. godine održan je međunarodni skup o njegovu životu i radu, a naknadno je objavljen zbornik Fra Šimun Filipović 1732. – 1802. Radovi s međunarodnog skupa, Dubrave (Bosna i Hercegovina), 23. studenog 2002., na hrvatskom i na talijanskom jeziku, u izdanju „Quaderni per la ricerca“ Povijesnog arhiva biskupije San Benedetto del Tronto – Ripatransone – Montalto, 2003. godine.

Nadamo se njegovom skorom uzdignuću na oltar. Lijepo i korisno bi to bilo.