Ništa nije toliko plemenito, uzvišeno, moralno i etičko, ništa nije toliko važno i dobro kao ljubiti čovjeka. Istovremeno, čovjeku ništa ne treba toliko koliko ljubav. Čovjek je u svojoj srži biće od drugoga, i zato može opstati samo ako se drugi naginje nad njim u nježnosti i toplini, dobrohotnosti i vjernosti. Ljubiti drugoga znači imati povjerenje u njega, očitovati mu svoje tajne i skrivenost svoga bića. Ljubiti drugoga također znači pokazati mu da je dragocjen, da je vrijedan poštovanja i ljubavi, da je potreban.

U samoći sve su čovjekove sposobnosti na nuli. On nema komu sebe priopćiti, a to znači da nema u komu biti, nema se komu predati

Ljubljeno biće osjeća se se sigurno u onome koji ga ljubi, ukoliko doživljava da ga on poštuje, da ga treba, da mu je dragocjeno i vrijedno. Ne osjeća li to, trudit će se da drugom dokaže kako je dragocjen, kako ima vrijednosti koje bi drugi mogao prihvatiti, uzeti, imati.

Svaki je čovjek kao polje u koje je ukopan biser i htio bi da ga drugi u njemu potraži. Biti tražen, potreban, biti onaj o kome drugi govore, koga trebaju, komu idu – znači osjećati se sigurnim i voljenim u drugima. Jer, čovjekova je tragedija da ostane sam. Samoća je nemoć, nezaštićenost, samoća je osjećaj da nemaš s kim komunicirati. U samoći sve su čovjekove sposobnosti na nuli. On nema komu sebe priopćiti, a to znači da nema u komu biti, nema se komu predati. Nema za koga biti dragocjen, vrijedan. Nema zašto biti voljen. Osama je početak pakla.

Nitko te ne traži, nitko te ne treba, nikome nisi vrijedan – to je osjećaj pakla.

Čovjek će se zato truditi da bude dragocjen, da ga drugi traže. Anegdota pripovijeda da je mali petogodišnji sin došao mami gorko plačući. Majka ga je pitala zašto plače. Odgovorio je da se dogodilo nešto strašno. Majka ga je upitala: “Jesu li te udarili?” “Ne, majko, nešto još gore”, odgovorio je sin. “Jesu li ti poderali košulju i hlače?” “Ne, majko, nešto još gore”, odgovorio je ponovno. “Jesu li ti nešto uzeli?”, pitala je dalje majka. “Ne, još gore.” “Što to, drago dijete?” upitala je nježno majka. “Znaš, majko”, odgovorio je petogodišnji sin, “igrali smo se skrivača, ja sam se sakrio, i zamisli, nitko nije došao da me traži.”

Nitko te ne traži, nitko te ne treba, nikome nisi vrijedan – to je osjećaj pakla. Može se dogoditi da za ljude nisi vrijedan, da te nisu otkrili, ili da nikoga nemaš kome bi bio vrijedan. Možda si se povlačio sam u svoju osamu pa te ljudi nisu upoznali, otkrili. Možda si odviše šutljiv, možda se nikomu ne otkrivaš, ne govoriš o sebi. Kako da se spasiš od svoje osame?

Bog je naš Spasitelj. On je onaj koji te uvijek traži, on je svoga Duha ulio u tebe i on te treba. Treba te za druge, da ih spasi, da bi razgovarao s tobom, on te treba jer te voli, jer si mu dragocjen, jer on uživa razgovarati sa svojom djecom. Onog časa kad počneš razgovarati s Bogom, kad počneš moliti, kad počneš slušati njegovu riječ, ili kad baciš pogled na križ, shvatit ćeš da te on voli, da čeka pred tvojim vratima, da bi htio razgovarati s tobom, da bi htio čuti što te muči, što te uznemiruje, koje preteške zadaće imaš, što bi htio da ti on učini.

Najsigurniji je izlazak iz osame razgovor s Bogom

U razgovoru s Bogom možeš otkriti čitavog sebe, ali možeš dopustiti da i on tebi otkrije sebe. Tada će tebe tražiti ljudi. Najsigurniji je izlazak iz osame razgovor s Bogom. Pustinjaci su odlazili u osamu i kad bi se ispunili Bogom, svi su ih ljudi tražili, dolazili k njima i htjeli živjeti s njima, jer je s njima bio Bog.

Izlazak iz osame i ulazak u ljubav. U Bogu ulaziš u ljubav, u njegov spomen, u njegovo sjećanje, u njegovu brigu za tebe, a istovremeno od njega dobivaš snage da se brineš za druge, da iziđeš drugima, da im se priopćiš i tako postaješ svestrano ljubljen, čovjek koji ljubi i koji prima ljubav. Tako postaješ spašen, glasovit, slavan. U tome je smisao poklika nad grobom: “Slava mu.” To znači: neka ne bude zaboravljen, ili neka vječno živi u Bogu.

Neka ti Bog danas daruje prepuno trenutaka u kojima ćeš spoznati da si voljen i da počinješ ljubiti druge.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomislava Ivančića Putevi puni nade. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.