Profesore Mamiću, istoimenu knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje već ste objavili. Je li ova knjiga novo, prošireno izdanje?

Velik dio u ovoj knjizi su nove teme. Ne želim stare stvari ‘prežvakivati’, a da se ništa ne osvježi. I one teme o kojima sam već pričao sada sam osvježio, napisao modernije te više povezao sa životom. Tematika je velikim dijelom nova i ovaj put sam radio sustavno. Posebno sam obradio pitanje sakramenata, nekoliko je priloga posvećeno temi Očenaš. O tomu ima toliko zanimljivih stvari i s jezičnog i s prevoditeljskog gledišta. Nedavno se postavilo pitanje i trebamo li mijenjati Očenaš. To me je i potaklo na temu, a zajedno s kolegom u časopisu Jezik objavio sam i opsežan znanstveni članak.

Što Vas motivira da se već nekoliko desetljeća bavite hrvatskim kršćanskim nazivljem? Je li to nedostatak objašnjenja za to nazivlje u našem jezikoslovlju?

Pokazala se velika potreba kada je stvorena hrvatska država, kada je i Crkva dobila slobodu i kada su i oni koji prije nisu smjeli počeli ići u crkvu. Onda se događalo da ljudi prave neobične jezične pogreške, a sve iz nepoznavanja kršćanske terminologije. Znale su se ljudima pomiješati riječi korizma, krizma i karizma. Stvarno slično zvuči, ali svaka od tih riječi ima svoje značenje, svoj smisao i svoju povijest. Upravo to me je potaklo da bih trebao na lijep način, ne spominjući tko je pogriješio, tko je što rekao, objasniti to pitanje pa da nauče oni koji su pogriješili, a i oni koji bi mogli u tome pogriješiti, a nisu. A nije slučajno da se i inače bavim terminologijom. Jezik mi je uvijek bio zanimljiv počevši od prvog razreda srednje škole. Imao sam sreću da sam u srednjoj školi u Franjevačkoj gimnaziji u Sinju imao izvrsne profesore, doktore kroatistike kao što su dr. fra Karlo Kosor i fra Jeronim Šetka koji je autor Hrvatske kršćanske terminologije. Puno puta su me pitali što mislim o nekim stvarima i jako su me zainteresirali za jezična pitanja. Oni su u području hrvatskoga jezika, njegove norme i terminologije jako puno radili i mogu reći da su zaslužni što sam se i sam zainteresirao za hrvatsko kršćansko nazivlje. S druge strane, kao jezikoslovac radio sam u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Prije se zvao Zavod za jezik da se ne bi upotrebljavao pridjev hrvatski jer se to nije smjelo, ali je doista bio Zavod za hrvatski jezik. Bolje da je bilo tako nego da se samo zvao, a da nije bio. Akademik Stjepan Babić deset godina prije nego što je stvorena hrvatska država uputio me je na izradu doktorskog rada iz pravnoga nazivlja. Proučavao sam stare hrvatske zakone iz vremena austrijske monarhije kada se njegovalo hrvatsko pravno nazivlje. Mnogi su pravni nazivi i nastali u to vrijeme pod njemačkim ili nekim drugim utjecajem. Nakon 1918. godine bili su potisnuti, iako su bili vrlo dobri, i morali su ustupiti mjesto srpskim nazivima koji su kasnije prevladali i u hrvatskom pravnom nazivlju. Profesor Babić je smatrao da je to dobro istražiti pa kada stvorimo svoju državu da možemo stvarati dobre hrvatske zakone na dobrom hrvatskom jeziku. Hvala Bogu, poslušao sam ga i upravo kad je Hrvatska dobila međunarodno priznanje, 10. siječnja 1992. godine, pisao sam predgovor svom doktorskom radu. Došla je kao naručena, a neki način i jest naručena.

Na Hrvatskome katoličkom radiju u emisiji Učimo hrvatski već 15 godina možemo čuti i Vaše jezične savjete koji su većinom, iako ne i uvijek, vezani uz neki dio crkvene godine kao što su došašće, korizma te razne svetkovine. Naši slušatelji kažu da su im Vaši jezični savjeti puno više od toga. Doživljavaju ih kao malu duhovnu obnovu.

Vrlo često mi kažu oni koji slušaju da ne znaju je li jezični savjet ili duhovna misao. Kada se govori o crkvenim nazivima ne može se zanemariti ono značenje riječi. I upravo je tu povezana jezična i duhovna sastavnica. Tako da su to na neki način moja jezično-duhovna promišljanja i moram priznati da sam uživao pišući ih.

Knjiga Hrvatsko kršćansko nazivlje ima vrlo osobnu posvetu: „Ovu knjigu posvećujem svom neviđenom ćaći Josi, bleiburškom mučeniku”. A nije slučajno ni da knjiga ima 75 članaka?

Knjiga je nastala od kolumni Hrvatsko kršćansko nazivlje koje sam objavljivao u Glasniku mira u Međugorju. Urednik Glasnika mira mislio je kako bi bilo dobro kolumne skupiti u jednu knjigu.Bilo je oko 50-ak članaka pa sam predložio da ih napišem još. Došli smo do brojke 75, a sve sam to napravio zato što je 75. obljetnica blajburške tragedije. Neki će reći kakve to ima veze s hrvatskim kršćanskim nazivljem? Ima, ima, itekako ima jer to je križni put, a križ je temelj kršćanstva, a ima veze i sa mnom jer je moj otac završio na križnom putu. To je vrlo zanimljiva priča. Moj otac je dignut u partizane. Bio je marljivi hrvatski seljak u jednom pitomom hrvatskom katoličkom selu. Nakon pada Italije partizani su došli u selo i pokupili 40-ak mlađih ljudi. Rekli su im da je rat skoro gotov i da imaju još samo završiti neke operacije. Tako je moj otac ostavio suprugu i troje djece jer je morao. Kada su partizani organizirali neki zbjeg da žene mogu ići s djecom u Italiju rekavši im da je tamo mirno, da je Mussolini pao, otišla je moja majka s djecom u Italiju i tamo je mene rodila u partizanskom zbjegu. Sreća je da nisu imali mobitel pa nisu čuli da je moj otac, kad je bila zgodna prilika, prešao u hrvatsku vojsku. Ljudi nakon atentata na Stjepana Radića nisu željeli sa Srbima više nikakav savez. Željeli su vlastitu državu. Partizani nisu obećavali sigurnu hrvatsku državu. Oni su voljeli tu državu, a ako je i bilo kakvih zločina, oni to nisu znali. Puno je više to natovareno jer je tako bilo moderno u onoj, socijalističkoj Jugoslaviji, a nažalost, nastavilo se i u ovoj drugoj.

Jeste li upoznali svog oca?

Ne. Majka se vratila iz Italije s djecom i našla zapaljenu kuću. Partizani su čuli da je otac prešao na drugu stranu, spalili kuću i majci nisu dali nikakvu pomoć. Ona je kao udovica s četvero siročadi obnovila tu zapaljenu kuću i prehranjivala nas kako je mogla, bez ikakve pomoći. A ja sam cijeli život bio državni neprijatelj, sin izdajnika koji je prešao na drugu stranu, po njihovom. A ja znam da on to nije. Ali, hvala Bogu, imao sam u životu jako puno dobrih ljudi, koji su mi na neki način zamijenili oca. Među njima je svakako akademik Stjepan Babić.

Vratimo se Hrvatskom kršćanskom nazivlju. Na koji način ste prikupili građu za knjigu?

Slušam medije, čitam, bilježim, a onda provjeravam to u relevantnim knjigama. Služim se raznim rječnicima, Šetkinom Hrvatskom kršćanskom terminologijom, Rječnikom biblijske teologije, tekstovima Svetog pisma u različitim izdanjima, liturgijskim knjigama itd. Provjeravam i uspoređujem kako je bilo prije 50-ak godina i kako je danas. Budući da je knjiga pisana kao jezično-duhovna promišljanja, a da ne bih ušao u neku teološku zabludu, za puno toga što sam pisao pitao sam fra Ivana Dugandžića. Stoga je on i recenzent ove knjige s biblijsko-teološke strane. Nije slučajno da je prof. dr. sc. Zrinka Jelaska s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kći akademika Stjepana Babića, recenzentica s jezikoslovne strane.