“Nalazimo se u svima nam nepoznatoj situaciji. Zasigurno glavno pitanje u našem srcu je: ‘Gospodine, kada će sve ovo prestati’. Voljeli bismo svi izići i vratiti se u ‘normalan’ život čim prije. S druge strane ovo vrijeme trebamo gledati kao darovano, vrijeme milosti. Trebali bismo svi ući u svoje srce i pogledati kakav je naš odnos s Gospodinom. Jurnjava, obveze, razni susreti krali su nam vrijeme, a o odnosu s Gospodinom i nismo baš promišljali. Odlazak u crkvu sveo se na tradiciju, običaj, moranje, a premalo na čežnju srca”, govori i svjedoči za Hrvatsku katoličku mrežu vjeroučiteljica Ivana Markić iz Osnovne škole Granešina, mjesta koje je dosta stradalo u potresu, o čemu smo ranije pisali.

Učenici iz Granešine / Foto: Ivana Markić

“Veliki tjedan i sam Uskrs bili su izvaredna prilika za jedan drugačiji susret i pogled na sve. U razgovoru s učenicima šestih i osmih razreda otkrila sam da su ovu cijelu situaciju promatrali drugačije nego većina. Shvatila sam da imaju puno toga za reći što će svima biti na korist i promišljanje”, kaže Markić i s nama dijeli promišljanja svojih vjeroučenika iz šestih i osmih razreda.

Sada znam da sam misu doživljavala manje bitnom u životu.

Kroz ove dane, koji su bili dugačiji nego ikada, shvatila sam da je Bog živ. Iako nisam mogla biti na misi, gledala sam sve preko televizije. Shvatila sam da sam se zbližila s Bogom i mogu reći da sam tek sad shvatila važnost Uskrsa. Puno više molim i molitva mi postaje važnija i drugačija. Osjetila sam da je Uskrsli Isus sa mnom. (Marija Lea)

Nadala sam se da će se do Uskrsa situacija srediti, ali kako su dani odmicali shvatila sam da od toga ništa. Prije nego što su se crkve zatvorile na svetu misu sam išla nedjeljom i danima u tjednu kada je bio neki blagdan, a sada svaki dan pratim svetu misu na televiziji. Mene je ovo sve više približilo Bogu. (Paulina)

Ova situacija je pomogla da se moja obitelj još više zbliži i moli zajedno.

Cijela ova situacija potaknula me da više molim i manje griješim jer želim svaki dan doživjeti duhovnu pričest. Sada znam da sam misu doživljavala manje bitnom u životu, a sada jedva čekam otići na misu i slaviti Gospodina. (Elena)

Ova situacija je pomogla da se moja obitelj još više zbliži i moli zajedno. Prije smo molili kad se sjetimo, a danas želimo moliti svaki dan. Sve više osjećam tu obiteljsku radost, zajedništvo nego prije. Osobno više molim i imam drugačiji odnos s Bogom, dublji i iskreniji. (Ana)

Učenici iz Granešine / Foto: Ivana Markić

Napokon sam shvatila što znači Isusova živa prisutnost u euharistiji. Sada kada se u mom srcu pojavila čežnja za njim, mogu reći da ga do sada i nisam baš poznavala. Molitva je postala življa i prisutnija u mom životu, ali i u mojoj obitelji. (Klara)

Kao što će se crkva građevina obnoviti i mi se trebamo obnoviti.

Okupljanje i molitva za stolom u mojoj obitelji postala je svakodnevnica. Samo se nadam da će tako i ostati i nakon ovoga jer nas to još više povezuje i učvršćuje naše zajedništvo. (Marko)

“Znamo da je 22. ožujka Zagreb pogodio strašan potres, a neki učenici ostali su i bez svoje crkve. Cijela situacija za njih je još stresnija i posebnija”, piše vjeroučiteljica Ivana i dijeli s nama promišljanja svojih vjeroučenika.

Gledajući fotografije naše srušene crkve, srce mi se slamalo, sjetila sam se svih nedjelja kada sam išla onamo na misu, sjetila se da sam tamo primila sve sakramente. No, gledajući tako urušen strop i zidove, osjetila sam da mi Gospodin budi nadu, da mi govori iako je njegov dom srušen, On je i dalje tu. Cijelo vrijeme sam osjećala kako nas hrabri kroz sve ovo, govoreći nam da se ne bojimo. (Marta)

Ove je godine Uskrs bio čudan, ali ujedno i predivan!

Potresno je sve to bilo doživjeti i gledati. Nakon toga dana kao da ništa nije bilo isto. U srcima ljudi oko mene zavladao je strah, ali nekako osjećao sam da se ne trebam bojati. Gledajući našu urušenu crkvu, tuga mi je obuzimala srce, ali znam da će se sve to obnoviti. Upravo to gledam kao poruku, kao što će se crkva građevina obnoviti i mi se trebamo obnoviti. Iz svega ovoga trebamo izići jači i drugačiji. Kao što smo u ovim danima više povezani s Bogom, trebali bismo ostati i kad ova situacija prođe, a ne nastaviti samo po starom. Tek onda ćemo znati, kako je sve ovo imalo svoju vrijednost. (Stjepan)

Kada sam osjetila potres, u glavi mi je prolazilo bezbroj misli. Kada sam vidjela našeg župnika cijelog potresenog i shrvanog zbog velike štete u crkvi, osjetila sam tugu. Zapravo, taj osjećaj ne mogu ni opisati. No, u srce mi je došao najdraži citati iz Biblije: „Ne boj se, samo vjeruj:“, i to me nekako ohrabrilo. Cijela situacija potaknula me na zahvaljivanje Bogu, za svaki novi dan kojeg mi podari, za sve što imam. (Marija)

Ove je godine Uskrs bio čudan, ali ujedno i predivan! Nažalost nismo mogli posjetiti naše najmilije i družiti se s njima, no ovaj je Uskrs zbližio moje roditelje i mene! Bili smo zajedno u kući, pričali, doručkovali, gledali film, ručali, šalili se zajedno i gledali prijenos mise na Hrvatskoj radioteleviziji! Možda nismo išli na misu u crkvu ili posjetili bližnje, ali smo svi bili zdravi i sretni što smo zajedno i što nismo bolesni! Mislim da je ovo kušnja kroz koju moramo proći samo vjerujući da će na kraju sve biti dobro i da će se sve vratit na staro. Svidio mi se Uskrs i ove godine. (Matea)

Učenici iz Granešine / Foto: Ivana Markić

“Svima nama neka budu na promišljanje ove riječi, najmlađih među nama. Iz svega što ih je zadesilo izlaze jači i povezaniji s Bogom, a mi? Podsjetimo se na riječi sv. Pavla koje piše u poslanici Rimljanima: U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani (Rim 12,12)”, poručuje vjeroučiteljica čitateljima HKM-a.