Živko Odžić rođen je 8. rujna 1836. godine u Grabarju, župa Podcrkavlje kod Slavonskog Broda. Studij teologije završio je u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. Za svećenika je zaređen 14. kolovoza 1861. godine. U Kukujevce je došao 1872. godine. Kao kukujevački župnik bio je narodni zastupnik u Hrvatskom i Ugarskom saboru. Njegovim nastojanjem zemlja zvana Gibaračka pustara podijeljena je seljacima i tom su podjelom mnoge kukujevačke obitelji ekonomski ojačale.

Župni dvor je jako oštećen u požaru 1867. Župnik Odžić je od svoga predšasnika Pavla Milera primio u požaru jako oštećen župni dvor. 

Odmah po dolasku u Kukujevce župnik Živko Odžić nastoji sagraditi novi župni dvor. Dao je 1872. godine napraviti kuću od dobrog materijala i to predujmom visoke kraljevske zemaljske vlade na teret patronata vlastelinstva pl. Janković de Čalma.

Nastojanjem i zauzimanjem župnika Odžića odlučila je Kraljevska zemaljska vlada u Zagrebu da se izgorjeli župni dvor ima opet podići te je riješila 16. listopada 1874. godine pod brojem 4460 da se trošak za gradnju župnog dvora može dobiti predujmom na teret zemaljskog budžeta. Taj će zajam vratiti patron župe čim se konačno riješi pitanje o patronatskim pravima i dužnostima o kojima se već raspravlja. Gradnja je dvora ubrzo iza toga započela i tako je 1875. godine sagrađen župni dvor.

Općinsko poglavarstvo u Kukujevcima pod brojem 422/1873. od 25. lipnja 1873. piše: 

„Velečasnom gospodinu Živku Odžiću, župniku u mjestu. Na cijenjeni dopis Vaš od 25. lipnja 1873. godine u pogledu preduzeti se imajuće radnje za građenje škole čast je podpisanom poglavarstvu u zvaničnoj uljudnosti sljedeće odgovoriti. Nama je vrlo dobro poznato, da je zaključak donesen da se škola gradi i da je u proračunu svota u tu svrhu određena, koja je i po slavnoj Županiji odobrena, a i porez je već načinjen, koji bi se od naroda kupiti imao, ali velečasni gospodine, sami ćete uvidjeti i priznati, da je kod stanovništva takova oskudica, da glad trpjeti moraju, otkuda će dakle sada porez platiti moći kad nemaju za čega hljeba kupiti. No kada bude hrana prispjela, onda će poglavarstvo na želju Vašu revno prionuti, da se porez upitni skupi i da se rečena gradnja odmah poduzme. Ma i prisilne mjere upotrijebiti morali. – Pavle Tanjujorić, općinski bilježnik. – Jovan Novaković, općinski sudac.“

Gradnja se spomenute škole prilično oduljila. Nastojanjem i zauzimanjem župnika Živka Odžića ipak je deset godina nakon navedenog dopisa kukujevačkog Općinskog poglavarstva, u kojem su i bilježnik i sudac Srbi, 1883. u Kukujevcima je sagrađena „nova, moderna, na kat školska zgrada“. Novu je školu 4. studenog 1883. blagoslovio tovarnički župnik Antun Matić.

Dana 3. svibnja 1892. godine blagoslovio je polja svojih župljana, a poslije obreda blagoslova župljani su ga „faktično odnijeli kući u postelju s koje se više ne ustade“. Bolovao je četiri mjeseca i u bolesti je bio jako strpljiv premda je „teške, nesnošljive boli podnosio.

Umro je 10. rujna 1892. godine u 11 sati prije podne, okrijepljen sakramentima, u 56. godini života i u 31. godini svećeničke službe. Ukopan je u ponedjeljak 12. rujna na mjesnom groblju u Kukujevcima. Premda je dan bio tmuran, oblačan i kišovit, na njegov je ukop došlo četrnaest svećenika da zadnju počast iskažu preminulom bratu Živku. Okupila se i mnogobrojna rodbina oko Živkova odra. Okupili se prijatelji i pokojnikovi štovatelji, a i mnogobrojan narod, koji su došli da ga doprate do njegova groba, da mu zadnji „s Bogom“ kažu. 

Petrovaradinski župnik Ilija Okrugić, primivši žalosnu vijest o Živkovoj smrti, dohrlio je u Kukujevce da svom ljubljenom bratu i osobnom prijatelju zadnju bratsku uslugu iskaže, da ga pokopa. Uz asistenciju braće svećenika otpjevao je – praesente corpore – svečani Requiem. Po završetku requiema i nakon „Libera“, odru je pristupio Gustav Jaić, župnik tovarnički te tronutim glasom održao oproštajni govor.

„Poljubljena u Isusu braćo, prijatelji i župljani kukujevački!

Nebo je danas tmurno, oblačno i nujno. Što nas u ovo svetište skupi? Skupismo se braća i prijatelji, župljani i župljanke oko odra našega preminuloga Živka, brata i rođaka, prijatelja i župnika.

Živko je ljubio svoje rođake. Bijaše osobito dobar prema svome ocu koji je u njegovoj kući ostario i prije tri godine umro. Bijaše pravi brat bratu i sestri, a osobito stric svojim nećacima, koji ga svi zahvalno oplakuju jer ih za života pa sve do smrti nije zaboravio, već ih je iskreno i djelotvorno ljubio.

Živko je bio veoma pronicav čovjek, poznavao je vrijeme u kojem je živio. Znao je što vrijeme od svećenika zahtjeva, stoga je nastojao svojemu zvanju udovoljiti kao župnik i kao čovjek zastupnik u saboru. 

Pokojnikove zasluge i naše molitve neka isprose milost i milosrđe njegovoj duši. Bog kojemu si ovdje služio, progovorio ti: „Dobri i vjerni slugo, budući da si u malom bio vrijedan, uđi u radost gospodara svoga“! Pokoj duši Bog ti udijelio i srca naša bolna ublažio. Zbogom, brate Živko!”

Po dovršenom govoru krenuo je žalobni sprovod put groblja. Ukop je vodio isti Ilija Okrugić. Uz školsku mladež i svećenstvo pratio je preminuloga župnika Živka mnogobrojni narod kukujevački. Kod groba, poslije obavljene funkcije, zahvalio se s nekoliko riječi starješina i crkveni tutor kukujevački, svećenicima, uglednicima i narodu koji su ljubav i zadnju počast iskazali njihovom dragom, a sada pokojnom župniku Živku. Zaželiv duši njegovoj vječni pokoj i da mu smrtna kolijevka bude laka, ostavismo tronutim srce grob Živka Odžića, zapisa na kraju pisac prigodnog članka.

Grob Živka Odžića označen je crnim mramornim spomenikom koji je 1992. bio malo nagnut prema grobu. Na spomeniku piše: „Ovde počiva Živko Odžić, župnik, rođen 8. rujna 1836., umro 10. rujna 1892. Ovaj spomenik podignuše tugujući rođaci.“

Izvori:

DEVIĆ, Antun, Župa Kukujevci, Jarmina, 2006., str. 128., 171. 

Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, Sriem, u rujnu, + Živko Odžić, XX(1892)18, str. 189-190.