Jednoga dana sam došao ranije u bolnicu i našao svog malog anđela samog u sobi. Upitao sam ju gdje joj je majka. Čak i danas ne mogu prepričati njen odgovor, a da me ne obuzmu emocije.

Nisam rođena za ovaj život!

“Moja majka ponekad izlazi iz sobe kako bi potajno plakala u hodniku. Kada umrem, mislim da ću joj nedostajati, ali ne bojim se smrti. Nisam rođena za ovaj život!”

“A što za tebe predstavlja smrt?”, upitao sam ju.

Jednog ću dana zaspati i moj će Otac doći po mene.

“Kada smo maleni, ponekad zaspimo u krevetu svojih roditelja, a ujutro se budimo u vlastitom krevetu i nije isto, zar ne?” Prisjetio sam se svojih kćeri koje su tada imale 6 i 2 godine i upravo su to činile. “To je upravo tako. Jednog ću dana zaspati i moj će Otac doći po mene. Probudit ću se u Njegovom domu, u svom pravom životu!”

Bio sam iznenađen, ostao sam bez riječi. Šokirala me zrelost duha koju je dijete posjedovalo zbog proživljene patnje.

“A mojoj ću mami nedostajati”, nadodala je.

Potresen, pokušao sam zadržati suze dok sam ju upitao: “A što tebi znači kada nekome nedostaješ, kada čezneš za nekim?”

“Čežnja je ona ljubav koja ostaje u tebi”.

Do danas, s 53 godine, nisam našao bolju, izravniju i jednostavniju definiciju za “čežnju”: ljubav koja u nama ostaje.

Kada padne noć, znam vidjeti zvijezdu koju nazivam “Moj anđeo”, koja sjaju na nebu.

Moj mali anđeo nas je napustio prije mnogo godina, no dao mi je veliku pouku i pomogao mi je poboljšati vlastiti život, u nastojanju da budem nježniji prema svojim pacijentima, da budem čovjek, da promislim o svojim vrijednostima. Kada padne noć, znam vidjeti zvijezdu koju nazivam “Moj anđeo”, koja sjaju na nebu.

Mislim da u njenom novom, vječnom domu je prava, blistajuća zvijezda.

Hvala ti, anđeliću, za tvoj život, za lekcije koje si me naučila, za tvoju pomoć. Kako li je lijepo čeznuti.