Ukupno 12 ljudi izgubilo je život u onome što je nazvano “masakrom Uskrsnog ponedjeljka”. Na brodu je pronađeno pet leševa, a 47 preživjelih kazali su da je još sedam njihovih suputnika umrlo u ovoj nesreći, utopili su se nakon šest dana na moru bez vode i hrane, suočeni s valovima većima od dva metra, prenosi Fratellanza umana.

Svjetska organizacija migranata dobila je potvrdu iz luke Tripoli da libijska ribarska brodica s očajnim ljudima danima čeka dozvolu za iskrcavanje, što su libijske vlasti uporno odbijale. Naknadno su, kako je rečeno, primljeni u užasne izbjegličke kampove. No problem je nažalost još veći, a to su neistine koje ovih dana kruže, odnosno da država Malta i zemlje Europe navodno nisu znale za tragediju i za nestale migrante. Neistine su izazvale iritaciju u međunarodnim organizacijama koje već danima traže da im se pomogne.

“Želimo istinu o 55 nestalih. Nije moguće da žene djeca i muškarci traže pomoć šest dana, a vlade dviju zemalja čekaju da ih proguta more”, rekla je Alessandra Sciurba, predsjednica Mediterrane Saving Humans. “

Vlasti na Malti, u Italiji, Libiji, Portugalu, Njemačkoj, kao i graničnoj agenciji EU Frontex bili su obaviješteni o grupi od 55 (na kraju 63 osobe) u nevolji na moru, ali su odlučili pustiti 12 osoba da umru od žeđi i utapanja, te su orkestrirali prisilni povratak preživjelih natrag u Libiju, u mjesto rata, mučenja i silovanja” – piše Alarmphone, opisujući detaljno dramatično kršenje prava mora, kao i ljudskih prava i izbjegličkih konvencija. Njihovo izvješće svjedoći da je, suprotno tvrdnjama Malte, brod plovio unutar malteške zone pretraživanja i spašavanja (SAR), nedaleko od talijanskog otoka Lampedusa.

U ponedjeljak navečer portugalski teretni brod IVAN vidio je gumenjak, ali nije intervenirao. Stoga će taj brod koji je plovio za Genovu morati objasniti što se dogodilo i koja ih je pomorska uprava ovlastila da napuste to područje usprkos potrebi spašavanja.

Carola Rackete napisala je na svom Twitteru: “Europa, srami se!”.

Valja podsjetiti na riječi pape Franje koje je izrekao 19. prosinca 2019.: “Zahvaljujem Gospodinu za sve one koji su odlučili da ne ostanu ravnodušni i koji nastoje pomoći unesrećenima, a da pritom ne postavljaju previše pitanja o tome kako je i zašto taj jadni polumrtvi završio na njihovom putu. Problem se ne rješava blokiranjem njihovih brodica. Moraju se uložiti ozbiljni napori za pražnjenje logora u Libiji, procjenjujući i aktualizirajući sva moguća rješenja. Trgovci ljudima koji iskorištavaju i maltretiraju migrante moraju se prijaviti i procesuirati bez straha od otkrivanja povezanosti i suradnje s institucijama. Ekonomske interese treba staviti sa strane tako da osoba, svaka osoba, čiji su život i dostojanstvo dragocjeni u očima Božjim, bude u središtu. Moramo pomoći i spasiti, jer svi smo odgovorni za život bližnjega i Gospodin će od nas tražiti račun u vrijeme suda”.

Iako se čini kako Hrvatska s ovom stvarnošću nema ništa, treba istaknuti da je i premijer Andrej Plenković obećao da će Hrvatska primiti djecu iz migrantskih kampova u Grčkoj gdje se nalazi najmanje 5200 djece migranata iz Sirije, Afganistana, Iraka i afričkih zemalja. “Ne vidim da bi itko razuman mogao biti protiv toga da i mi pomognemo određenom broju djece koja žive u bitno drukčijim uvjetima nego što žive naša djeca”, rekao je novinarima u Sinju 8. ožujka 2020. Ostaje pitanje: Je li razumno i humano da to još uvijek nije učinjeno? Jesmo li i zašto zaboravili migrante, djecu? Zašto to ide tako sporo?

Zašto smo zaboravili migrante, djecu? Bog će od nas tražiti račun za to, kako je rekao papa Franjo!