Čuli smo drevno čitanje o prelasku Božjega naroda kroz Crveno more. Evo, kaže Gospodin Mojsiju: „Zašto vičeš k meni?“ Kako ne bi vikao!? Situacija je očajna. Mojsije je, po Božjem nalogu, bio poveo svoj narod u slobodu, kad – gle! – iza njih je snažna egipatska vojska, a ispred njih se ispriječilo Crveno more. Ljudi su slabo naoružani, a s njima su žene, djeca i starci… Nebo visoko, a zemlja tvrda. Kamo ćeš? Nije moguće da ih je Bog doveo u stupicu… Zato Mojsije u očajanju, naravno, viče, zapomaže.  Kad evo – čemu se nitko nije nadao! – Bog pred njima razdvaja more i narod prelazi po suhu na drugu obalu. Čudesan, neočekivan i veličanstven prijelaz! Narod je prešao iz egipatskog ropstva u slobodu djece Božje. Nikad više egipatski robovi! Taj događaj izlaska iz Egipta Židovi su slavili svake godine, nazvavši ga Pasha, što znači prijelaz. Narod se osvjedočio o silnoj moći, ali još više o silnoj Božjoj ljubavi prema svome narodu. Po tom prijelazu narod je shvatio da ih ne vodi nikakva zemaljska sila, nego Božja ljubav, koja ih izbavlja iz  smrti i vodi u život.

U sličnoj su muci i tjeskobi, pa i beznađu, onog strašnog Velikog petka i Velike subote mogli biti Isusovi učenici i prijatelji. A sve je s Isusom bilo tako lijepo počelo! Narod je hrlio k njemu. Visjeli su o njegovoj riječi: naučavao ih je kao onaj koji ima vlast. Slavili su Boga zbog njegovih silnih i dotad neviđenih čudesa: Isus je gubave čistio, hrome ozdravljao, mrtve uskršavao, zloduhe izgonio! Silan na riječi i na djelu! I onda odjednom – mrak, tama. Uhićuju ga i sude mu kao najvećem zločincu. Učenici se razbježali, narod okrenuo vjerom, čak su mu se i bezdušno rugali: „Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!“ (Lk 23,35). Odbačen od narodnih glavara, osuđen od tuđinskog upravitelja, osjećajući strašnu tjeskobu i posvemašnju napuštenost, Isus viče: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46). Riječi su to starozavjetnog proroka, ali i izraz strašne Isusove muke i tjeskobe. Ali, evo, još te iste noći, sa subote na nedjelju, Isus raskida okove smrti i uskršava! Prelazi iz smrti u život! Tako možemo vidjeti da je prelazak onoga naroda iz ropstva u slobodu bio tek slika Kristove Pashe, onoga pravog Kristova prelaska iz smrti u život. Tamo gdje su svi vidjeli tamu i smrt, Bog donosi blještavo svjetlo Kristova uskrsnuća. Jer, Krist je uskrsnuo da više nikada ne umre, Krist u svom proslavljenom tijelu sjedi u nebeskom kraljevstvu zdesna Ocu; Krist, naša Pasha, onaj koji je prešao iz smrti u život i pobijedio smrt zasvagda.

Braćo i sestre, Sin je Božji radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom. Radi nas ljudi i radi našega spasenja, prošao je svijetom čineći dobro i naviještao kraljevstvo Božje. Radi nas ljudi i radi našega spasenja, umro je na križu i bio pokopan. Međutim, radi nas ljudi i radi našega spasenja, on je i uskrsnuo kao „prvorođenac od mrtvih“ (Kol 1,18), da i nas obdari vječnim životom. Otišao je ispred nas da nam pripravi mjesto, da i nas učini dionicima svoga prelaska, svoje Pashe.

To je temelj naše vjere, braćo i sestre. Jer, da Krist nije uskrsnuo, svi bismo bili predani smrti zauvijek. Mi smo dionici Kristove pobjede i proslave. U toj vjeri i u toj nadi mi se nikada ne prepuštamo tjeskobi. Veli Pismo: „Ma bješnjeli puci, rušila se carstva… s nama je Gospodin nad Vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev!“ (Ps 46,7-8). Ili, kako veli Apostol: „Ako je Bog za nas tko će protiv nas?“ (Rim 8,31).

Zato, predragi, ove uskrsne noći neka nas Gospodin ispuni svojim mirom i svojom radošću. Ove uskrsne noći i cijelog našega života i mi budimo vjesnici i navjestitelji evanđelja koje je radosna vijest. Koliko god bilo zlogukih proroka, koliko god bilo obeshrabrujućih vijesti, koliko god i mi sami bili svjedocima nevolja nasilja i nepravdi, mi znamo: Krist je pobijedio zlo i smrt, Krist je uskrsnuo da bismo i mi bili dionicima njegove proslave. Budimo zato navjestitelji radosne nade, Kristova evanđelja! Budućnost ovoga svijeta pripada Kristu i njegovima – sve do vječnosti. U ovome svijetu punom crnih scenarija, ispraznih užitaka, u ovome svijetu koji se silno trudi naći smisao izvan Boga i njegova Krista, mi  u Duhu Svetom svjedočimo radosnu nadu: Krist „će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu“ (Fil 3,20). U toj vjeri i nadi, neka Gospodin sve vas i vaše drage ispuni svojim mirom i blagoslovom. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. prof. dr. Zvonka Pažina prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.