Piše: p. Niko Bilić, SJ

Danas, 3. travnja 2020., stigao nam je prvi put dan velikih obećanja Srca Isusova, Prvi petak, nakon što je bazilika teško uzdrmana u potresu. Dobro došli svi i danas u 19 sati na misu iz kapelice uz baziliku na internetskom kanalu hrvatskih isusovaca kojemu se može pristupiti preko mrežne stranice Hrvatske pokrajine Družbe Isusove.

Evanđelje po Ivanu izvješćuje kako je Gospodin nakon otvorenog sukoba s napadačima opet ondje s onu stranu Jordana, gdje je sve počelo, gdje je Ivan prije krstio (Iv 10,40). Je li to bilo zatišje pred buru, smiren predah, blagoslovljen povratak na početke? Ivanovim učenicima sada je jasno: Krstitelj doduše nije bio čudotvorac, ali je kao pravi prorok točno nagovijestio Isusov put (10,41). Prvi petak i iz razorene bazilike pokazuje nam istinu o Srcu Isusovu.

Rijetko gdje u Evanđeljima nalazimo da je dijalog do te mjere gotovo uspio kao u prethodnom sukobu (3x grč. ἀποκρίνομαι “odgovoriti” Iv 10,32.33.34). Kao da su poslušali Kristovo pitanje i nastoje dati obrazložen odgovor (“odgovoriše mu” Iv 10,33). Ali kad im potom Isus nudi nastavak, želi ih povesti dalje i dublje (10,34-38), guše razgovor i opet ga žele uhvatiti (10,39). Koliko je slučaj hule, blasfemije, zlokoban ne samo u nekom dalekom, davnom svijetu, pokazuje nam čuveni slučaj kršćanske majke Asije Bibi koja se, nakon deset godina progona i nakon što su dvojica njezinih branitelja ubijeni, tek prošle godine uspjela skloniti na sigurno. Dokaz je kako su do danas Kristovi vjerni, a bez ikakva smisla i bez potrebe, najprogonjenija svjetska religija.

U današnjem evanđelju Galilejac, izložen, bez zaštite stoji pred Judejcima koji su ponovno pograbili kamenje i žele ga kamenovati (Iv 10,31). Maloprije su već htjeli to učiniti (8,59) kad je spasio optuženu ženu u Hramu. Koje li sve silnice kipte u tom bijednom, promašenom sukobu sa sunarodnjakom koji dolazi iz prezrenoga kraja? No čas šutnje još nije došao i Isus ih otvoreno suočava s njihovim vlastitim namjerama (Iv 10,32). Vraća svoje slušatelje i pogled im usmjerava na njihovo srce, na osnovicu njihova optuživanja. Sami neka vide koje je to dobro djelo koje od Oca nebeskog dolazi, a da zaslužuje kaznu.

U vremenu zamorne izoliranosti zbog pandemije, u vremenu nakon opakog potresa koji je srce Hrvatske prodrmao, prvi put nam stiže Prvi petak uz razorenu baziliku presvetoga Srca Isusova. Žalosni petak! Kamenje je bilo poletjelo i palo, nismo ga mogli zaustaviti.

Vrijeme bez sakramenata

U ovoj pravoj, teškoj duhovnoj korizmi do u dubinu otkrivamo odricanje. Punim sjajem sada blista pred nama izvorna vrijednost sakramenata koji su nam na neko vrijeme uskraćeni, udaljeni. Uz napuknutu katedralu, crkvu sv. Franje i našu baziliku – te ispovjedaonice grada i sve okolice – kao da zli Protivnik na tren pleše svoj dijabolični ples. Sakrament Pomirenja, sveta Ispovijed, koji je u Hrvatskoj još tako živ, prisilno je na čas, baš za Veliki tjedan 2020. prekinut. Ali, znamo, pobožnost Prvih petaka se ne prekida. Poslušno ćemo se odazvati Svetom Ocu. Već sada Bogu svome priznajemo svoje grijehe, kajemo se savršenim kajanjem – iz ljubavi prema Bogu, s odlukom da ćemo, čim bude moguće, pristupiti sakramentu ispovijedi. I već danas primimo duhovnu svetu pričest! Sakramenti su dobra djela Očeva koja nam je Sin pokazao (usp. Iv 10,32). Sad je čas: ako se zbog mnogih slaboća nas crkvenih službenika možemo i pokolebati, samim djelima vjerujemo (usp. Iv 10,38)!

Argumentacija Isusa Učitelja još je jednom precizna, jasna i očita. Sveto Pismo na koje se pozivaju, na kojemu grade svoj nauk i autoritet, ne usteže se u svima njima prepoznati božansko dostojanstvo: “bogovi ste!” (Iv 10,34 usp. 82,6). Čovječe, na sliku si Božju stvoren! U tebi je slika i prilika dobroga Stvoritelja od samoga začeća! Čovjek je “malo manji od Boga” – kaže drugi Psalam (Ps 8,6).

A Isusa optužuju samo zato što skromno kaže da je Sin. Ne kaže “Ja sam Bog.” Skromnost Isusova govora, kad sebe naziva Sinom, još je jasnija sjetimo li se biblijskoga načina izražavanja: “sin proroka” naziv je za prorokova učenika, vratar se u duhu starozavjetnoga jezika naziva “sin vratiju”. Ipak u Isusovoj argumentaciji, naglasak smijemo primijetiti u prvom dijelu toga šestog retka iz Psalma 82. Važno je i istaknuto, i u izvorniku i u prijevodu, tko govori, čije su to riječi! Božansko “ja” u kratkoj rečenici: “ja rekoh” pokazuju da je i to jedno djelo Očevo (Iv 10,34). Vječni Otac tako proglašava, dobri Otac nebeski koji je svojim vlastitim “ja” posvetio i poslao Sina (Iv 10,36).

U središtu današnje radosne poruke nježna je, skrovita a neraskidiva veza između Gospodina Isusa i tajanstvenoga, svevišnjeg Očeva “ja”. Potpuno su povezani. Zacijelo vi, dragi muževi i žene, možete odlično pojmiti o čemu je riječ kad mislite na bračni vez, sakramentom posvećen, tako da trajno i cjelovito pripadate jedno drugome. Još i više, vi dragi roditelji, možete najbolje shvatiti o čemu se radi kad gledate na svoju djecu i sve nevidljive niti koje vas nezatomljivom ljubavlju vežu uz njih.

Crkva je doma!

Otac je u Isusu, Isus je u Ocu. Da to možemo spoznati i to znanje čuvati, u tom razumijevanju živjeti – djelo je Očevo. Zato služe sveti sakramenti koji su nam baš u skladu s Kristovim pashalnim misterijem, nakratko nedostupni. “Još malo i opet ćete me vidjeti”, govori Gospodin (Iv 16,16.19). “Neću vas ostaviti, doći ću k vama”, obećava učenicima kod svoje Pashe (Iv 14,18). Koliko god bolno bilo što se – na neko vrijeme – iz medicinskoga opreza ne okupljamo u crkvi, ovaj Veliki tjedan donosi pravu zgodu da svim srcem otkrijemo koliko je Crkva – kućna crkva, živa zajednica u obitelji. Crkva je doma!

Dragovoljna muka

Još je jedna ključna poruka današnjega evanđelja. Smiješno je i pitati! Razumije se da bismo svi voljeli da do zarazne bolesti nije ni došlo, da potresa nije ni bilo. Isto tako, po naravi, rado bismo od svega pobjegli nekamo na sigurno. Na toj pozadini još bolje razumijemo što znači ono “dragovoljno” što i danas u središtu svete mise o Isusu slušamo.

Kad su u Hramu pograbili kamenje da bace na njega, sakrio se i izišao (Iv 8,59). Kad ga, evo, ponovno kane kamenovati (10,31), riječju ih zaustavlja; a kad ga potom iznova žele uhvatiti, izmaknuo im se iz ruku (10,39). Lako ćemo zaključiti da bi se već i svojom ljudskom spretnošću i dovitljivošću, a pogotovu božanskom moću, i u Getsemaniju Isus mogao neokrznut izvući. Dvanaest bi ga legija bez teškoća obranilo (usp. Mt 26,53). Ali on dragovoljno prima na sebe bolnu agoniju, muku, križ i smrt. Dragovoljno – ne mora i uvijek može umaći – ulazi u naše potrese i boli, naše krivice, pa i za širenje ove bolesti, našu pandemiju grijeha. Njegova je žrtva cijena spasenja.

Njegova žrtva posvećuje žrtvu svih nas koji za Vazmeno trodnevlje i Uskrs, središte crkvene godine, moramo prihvatiti izolaciju. Posvećuje posebice žrtvu svih naših doktora, medicinskih sestara i zdravstvenih djelatnika, zaštitara, redarstvenika, dragovoljaca, profesora na daljinu,  proizvođača, dostavljača, trgovaca, svih onih koji već sada iskreno i plemenito planiraju i rade na velikoj obnovi koja dolazi. Dok njima kažemo “Hvala!” za njih Bogu zahvaljujemo, za njih se na ovaj Prvi petak molimo: Srce Isusovo, dobrote i ljubavi puno, smiluj nam se!