“Prvi arhivski izvor koji spominje Blaža Jurjeva je upravo ugovor koji on sklapa s Franjevačkim samostanom svetog Frane 1412. godine, najvjerojatnije netom nakon njegova povratka iz Mletaka gdje izučava slikarski i drvorezbarski zanat. U to vrijeme se ta dva zanata nisu odvajala, sve faze i procesi su se učili po ‘botegama’ i to se na Blaževom primjeru jako dobro vidi. Ugovorom se, dakle, obavezao bojadisati strop iznad oltara, vjerojatno na ciboriju iznad oltara svetog Frane, plavom bojom i zlatnim zvijezdama. Nažalost, taj strop nije očuvan do danas, ali to je prvi spomen njegovog djelovanja u Hrvatskoj uopće i pretpostavljamo da je negdje u tom vremenu, vjerojatno poslije tog sklapanja ugovora, sklopio ugovor i za to veliko raspelo, koje je prvo stajalo na oltaru svetoga Križa, a nakon toga pa sve do danas na oltaru svetog Frane.

Danas poznajemo četiri njegova raspela, od kojih je zadnje atribuirano nedavno.

Danas poznajemo četiri njegova raspela, od kojih je zadnje atribuirano nedavno. Riječ je o velikim raspelima koja se uglavnom nalaze iznad oltara u središnjem brodu crkve. Jedno je u Stonu, dva su u Trogiru i jedno u Splitu u crkvi svetog Frane kojeg možemo okarakterizirati kao prvo”, istaknula je Svedružić Šeparović.

“Na njemu su vidljive sve odlike Blaževog stila koje on tako rano pokazuje. Vrlo često se to naziva stilom internacionalne gotike, međutim, Blaž je prevelik individualist da bi ga mogli tek tako podvući pod taj jedan općeniti naziv. U cijelom svom opusu, koji je isključivo religiozan, on uvodi i svjetovne teme i te svoje karakteristike bademastih, izduženih očiju vrlo, vrlo laganog namaza. Na tom raspelu možemo vidjeti i tragove njegovog naukovanja u Italiji, naravno što se tiče same slikarske tehnologije. Ono je restaurirano u našoj radionici Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika u Splitu 1963. godine i upravo tada je ustanovljeno ono što možemo vidjeti na prvi pogled – raspelo je skraćeno. Na našu veliku žalost ono je skraćeno. Kada ga uspoređujemo s drugim raspelima koja Blaž radi njemu nedostaju završeci križa, koje nekad radi kao trilobe, a nekad ih radi malo drugačije izrađene. U njima su uglavnom simboli evanđelista ili Ivan i Marija s lijeve i desne strane. To je ono što nam na ovom raspelu nedostaje.  Vjerojatno je kraćeno ne bi li se, kada se premještalo iz glavnog broda, gdje je stajalo vjerojatno iznad oltara, u oltar svetog Križa, prilagodilo prostoru. On je vrhunski tehnolog i upravo zato su njegova djela do danas toliko svježa. Odlično poznaje način pripremanja i drva i podloge, ali isto tako i nekoliko nanosa boje. Kada pogledamo Kristovo tijelo vidimo da iz njega izvire zelenkasta boja. To je zato što je ono rađeno u nekoliko bojanih slojeva. Boja se nanosi u nekoliko bojanih slojeva, počinje od zelene koja se u nekoliko slojeva zatopljava dok dođemo do tog inkarnata i to je upravo jedna od karakteristika talijanske slikarske škole koju uočavamo na ovom raspelu. Križ je tamno plavi, njegova podloga je crvena i pretpostavljamo da je to bila podloga za pozlatu. Mislimo da je tijekom vremena i zbog svega što je to raspelo prošlo, ta podloga pohabana. Sva njegova druga raspela i većina njegovih poliptiha i njegovih Madona imaju tu predivnu zlatnu pozadinu koja nam sugerira da ono što gledamo nije ovaj svijet nego jedan drugi, koji ima svoju drugačiju i važniju logiku.

Malo ljudi primijeti jedan divan simbol iznad Kristove glave koji prikazuje majku pelikanicu koja sama bode sebe ne bi li svojom krvlju nahranila svoju djecu i tako im produžila život.

U ovim korizmenim danima lijepo je napomenuti ono što možda ljudi često i ne vide, a to je jedan prikaz iznad Kristove glave. Tu je Krist prikazan u pravom gotičkom stilu: Krist kao mučenik, Krist kao patnik, Krist koji krvari. On ima izmučeno lice i vrlo jasno su izraženi svi elementi njegove muke i na njegovom tijelu i u njegovom izrazu. Iznad njega je prikaz pelikana. Malo ljudi primijeti taj prikaz, jedan divan simbol koji prikazuje majku pelikanicu koja sama bode sebe ne bi li svojom krvlju nahranila svoju djecu i tako im produžila život. To je jedan vrlo lijep i zanimljiv simbol upravo u ovim korizmenim danima. Ono što nalazimo na drugim njegovim raspelima, a na ovom raspelu nedostaje jes Adamova lubanja, koja se nalazi ispod Kristovih nogu. Lubanja, golgota je sinonim. Katolička predaja kaže da se Adamov grob nalazi na Golgoti, da je sam Križ na kojem je Krist raspet napravljen od Drva spoznaje i ta krv koja teče iz Kristovog tijela i doslovno se prelijeva preko te lubanje na ostalim prikazima Blaža Jurjeva, upravo nam govori o iskupljenju kroz Kristovu muku i žrtvu”, naglašava Svedružić Šeparović.

Prva rečenica njegove oporuke, pisane u Zadru dvije godine prije njegove smrti 1448. godine, kaže da želi biti pokopan u crkvi svetog Frane u Zadru u franjevačkom habitu.

“Veze Blaža Jurjeva s franjevcima možda do sada nisu bile dovoljno istaknute, osim u djelu našeg dragog profesora i kolege Milana Ivaniševića. On najpoznatiju Blaževu sliku Gospe u ružičnjaku upravo povezuje sa životom i legendama o svetom Franji. Blaž Jurjev je puno radio za franjevce i mislim da mu je ta tema, i franjevačkog života i oprosta i života svetog Franje i njegovo povezivanje s prirodom i sa životinjama, bila vrlo bliska.
Blaž Jurjev umire u Zadru. Živio je i u Trogiru, Dubrovniku, Splitu, imao je puno radionica, bilo je vrlo imućan. Ženio se dva puta, ali, nažalost, nije imao potomaka. Prva rečenica njegove oporuke, pisane u Zadru dvije godine prije njegove smrti 1448. godine, kaže da želi biti pokopan u crkvi svetog Frane u Zadru u franjevačkom habitu. Naravno, njegovi izvršioci su ispunili tu njegovu želju”, zaključila je Svedružić Šeparović.