Svećenik, franjevac, maratonac, zaljubljenik u nogomet, osnivač Katoličke malonogometne lige, provincijski povjerenik za Franjevačku mladež zadarske Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri – sve to je fra Tomislav Hrstić.  Odgojen je u ozračju franjevačke prisutnosti u župi Veljaci, koja je ujedno najstarija župa na području Ljubuškog, gdje je kao ministrant pobliže upoznao franjevce.

“Kada sam 1991. razmišljao što odabrati kao svoj životni put, s jedne sam strane razmišljao o tome da pokušam postati svećenik franjevac, a s druge strane da pokušam biti hrvatski vojnik i braniti svoju domovinu”, istaknuo je.

Franjevaštvo je bio njegov izbor te je, nakon završene srednje škole, postao kandidat zadarske Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri. “U svećenicima sam vidio uzor i gledao sam na svećeništvo kao na cijenjen poziv. Nisam razmišljao o zahtjevnosti toga poziva. Mislio sam kako ja to možda i neću moći, ali sam odlučio pokušati. Razmišljao sam: ‘Ako Bog da – bit će nešto! Ako ne, bit ću u miru sa sobom.’ Kao mladić nisam očekivao da ću nešto postići, nego sam se ohrabrio i krenuo tim putem”, prisjetio se fra Tomislav.

Prije dvadeset godina bilo je nezamislivo da fratar trči maraton!

U svetom je Franji vidio veliki uzor nasljedovanja Krista. “On je bio čovjek vjere i odlučnosti. Želio je u životu izvršiti ono što je čuo. U svim je stvorenjima vidio braću i sestre. U prirodi, ljudima i  životinjama otkrivao je Božja stvorenja i to je lijepo izraženo u veličanstvenoj Pjesmi stvorova. To mi je bio i motiv više – želio sam otkrivati Boga u svemu stvorenome i na taj način biti dobar čovjek”, rekao je naš sugovornik.

Fra Tomislav je veliki zaljubljenik u trčanje. Ako dnevno ne otrči barem desetak kilometara i dobro se ne oznoji, kaže kako to za njega nije uspješno odrađen trening.

“Sveti Franjo je zaštitnik ekologije. On je u prirodi otkrivao Božja stvorenja. Mene su oduvijek privlačile visine, uzbrdice i brda jer je pogled s tih mjesta prekrasan i čovjek može doživjeti opuštanje duha i tijela. Uz trčanje, volim i šetnju prirodom. Volim osjetiti mir prirode ili čuti cvrkut ptica”, istaknuo je.

Fra Tomislav Hrstić / Foto: Privatni arhiv

Ljubav prema trčanju otkrio je u Irskoj gdje je kao bogoslov proveo ljeto učeći engleski jezik. “Slobodno je vrijeme trebalo ispuniti nekim dobrim sadržajem. Naišao sam na sportski centar i ugledao trkaću stazu – tu je sve počelo. Zatim sam s te prašnjave staze otišao trčati u prirodu. Svaki sam dan trčao i nakon mjesec i pol dana bio sam u stanju istrčati 15 kilometara”, rekao je.

Ističe kako je upravo kroz svoj duhovni poziv dobio poticaj baviti se trčanjem, ali i kako je nailazio na brojne komentare drugih.

Fra Tomislav Hrstić / Foto: Privatni arhiv

“Prije dvadeset godina bilo je nezamislivo da fratar trči maraton. Danas je to hit. Mnogi trčanjem održavaju zdravlje i rješavaju se nakupljenog stresa. Kada trčim osjećam se hrabrije, slobodnije i fizički bolje pa nastojim to dobro raspoloženje prenijeti u svoj župni ured i u susrete s drugima”, naglasio je fra Tomislav.

Bez napora nema rezultata!

Istoga se ljeta vratio u Zagreb i nastavio trčati Maksimirskim parkom, a ubrzo je postao i članom Atletskog kluba “Veteran”. Iskustvo prvog maratona naučilo ga je kako je u životu, ali i u duhovnosti, važna postepenost kako bismo nešto postigli.

“Počeo sam se pripremati za prvu zahtjevniju utrku. Moje ludo neiskustvo dovelo me do toga da sam otrčao cijeli maraton. Prvo sam razmišljao o polumaratonu, no prijatelji su me uvjerili da ću moći istrčati svih 42 kilometra. I tako sam, za nešto manje od četiri sata, istrčao svoj prvi maraton. Bio sam potpuno iscrpljen i dva sam dana trpio teške bolove. Nakon toga sam odlučio da neću više trčati. Ipak, ljubav prema trčanju je bila jača i nakon desetak dana vratio sam se treninzima. Ljubav prema sportu je kao neka vrsta ovisnosti”, rekao je.

Potrebno je vratiti se izvorima!

Da je fizička kondicija važna, fra Tomislav se uvjerio i 2014. kada je hodočastio Putem svetog Jakova i propješačio cijelu rutu te poznate hodočasničke destinacije.

“Fizička kondicija mi je pomogla da prijeđem cijelu rutu. Ako imate fizičku kondiciju, onda se možete posvetiti i duhovnoj kondiciji. Na tome se hodočašću otvori prostor za molitvu. Molio sam po osam sati dnevno i bilo je lijepo doživjeti taj djetinji osjećaj koji je jako važan u duhovnom pozivu. Potrebno je vratiti se izvorima – prvim molitvama i razmišljanjima – kako bismo pronašli duhovnu snagu za život. To je hodočašće bilo lijep izazov i uživao sam”, rekao je fra Tomislav te istaknuo kako bez napora nema rezultata, ali i da se svaki napor na kraju isplati.

Foto: Samostan sv. Ante Poljud

Ipak, naglašava fra Tomislav, potrebno je u našem odnosu prema tijelu pronaći umjerenost.

“Moramo na naše tijelo gledati kao na dar Božji kojeg treba čuvati i njegovati. Ipak, i na to treba gledati ‘cum grano salis’ i naći određenu sredinu. Ja sam puno naučio od našeg fra Berarda Barčića koji je doživio 106 godina. On nikada nije ustao od stola sit već bi, kako je govorio, uvijek bio malo gladan. To je umijeće koje treba zadržati”, rekao je naš sugovornik.

Fra Tomislav ističe kako često nismo svjesni da je naše tijelo hram Duha Svetoga, a to je iznimno važno u susretu s drugim čovjekom.

“Drugi nas trebaju prepoznati kao osobu koja je okrenuta prema Bogu – osobu koja radost i ljubav donosi drugima. Ako smo stranci jedni drugima i vodimo neki svoj život, to znači da smo zatvoreni za drugog čovjeka. No to nije naš životni poziv. Pozvani smo ono što primimo na misi nositi drugima”, rekao je.

Navijam za Dinamo i mladima je bilo smiješno što njih hajdukovce pozivam da se okupe i to baš u našem samostanu na Poljudu!

Uz trčanje, fra Tomislav je zaljubljenik i u nogomet pa je tako nakon nekoliko godina pauze okupio Hrvatsku svećeničku nogometnu reprezentaciju čiji je član bio od samih početaka. Hrvatska nogometna reprezentacija svećenika i danas se, u okviru Hrvatskog nogometnog saveza, natječe na europskim prvenstvima. Ljubav prema nogometu iskoristio je i kako bi se približio mladima.

“Sport može biti izvrstan način evangelizacije. Moja prva služba, kao mladog svećenika, bila je u Rijeci na Krnjevu gdje sam osnovao Katoličku malonogometnu ligu. Nastojali smo se mladima približiti kroz nogomet, a to je tada njima bilo nešto potpuno novo. Liga je bila uspješna te je jedne godine sudjelovalo oko 30 župnih ekipa samo s riječkog područja. Mladi se još uvijek okupljaju oko toga i to je jedan zanimljiv format. Moja župa u Splitu se natječe u prvoj ligi i sviđa mi se zajedništvo koje se stvorilo. Dva puta godišnje zajedno se okupimo na duhovnoj obnovi i dođe oko 250 momaka”, rekao je naš sugovornik.

Fra Tomislav Hrstić / Foto: Privatni arhiv

Fra Tomislav mlade susreće i kroz svoju službu provincijskog povjerenika za Franjevačku mladež. Svaka Frama, kako kaže, ima nešto posebno.

“Gdje god sam došao Frama je bila prisutna – nekada u većem, a nekada u manjem broju. U Splitu se Frama nije okupljala nekih desetak godina i bilo je jako teško ponovno nešto pokrenuti s mladima. Navijam za Dinamo i mladima je bilo smiješno što njih hajdukovce pozivam da se okupe i to baš u našem samostanu na Poljudu”, rekao je fra Tomislav kroz smijeh te istaknuo kako je ta borba s mladima trajala oko godinu dana.

Formacija mladih je važna jer kroz nju osoba postepeno sazrijeva!

“U početku ih je dolazilo samo nekoliko, zvao sam ih telefonom, nisam odustajao. Pomalo smo ulazili u ritam. Danas mogu biti ponosna na te mlade. Frama Poljud danas broji oko 30 obećanika, 20 primljenika i 30 simpatizera koji povremeno dolaze na susrete. Na svakom susretu bude oko 80 mladih i to je uistinu lijepa brojka”, rekao je naš sugovornik.

Fra Tomislav ističe kako je na njegovo zvanje utjecalo Međugorje i Gospa Trsatska. Da nas Gospa vodi prema Kristu svjesni su i mladi koji se svakoga tjedna u župnoj crkvi Svete Trojice okupljaju na molitvu krunice. Bude ih, kaže fra Tomislav, oko 40 svakoga tjedna.

“Često mi kažu: ‘Dok molimo, bit će sve u redu. Kad prestanemo moliti, Frama će biti u krizi’. Važna je ta dimenzija molitve. Svakoga dana korizme jedan framaš moli krunicu Božanskog milosrđa, posti o kruhu i vodi, ispovijedi se i pričesti te učini djelo milosrđa prema siromasima. To je bila njihova inicijativa i to je dokaz da doista živimo u zajedništvu”, rekao je.

Frama Poljud / Foto: Privatni arhiv

Fra Tomislav naglašava kako mladi traže Boga, a dužnost je svećenika biti im na raspolaganju te im dati prostor i vrijeme kako bi se mogli ostvariti.

“Mladi se suočavaju s brojnim krizama na području tjelesnosti i duhovnosti. Split je specifična sredina i mnogo je poroka među mladima. Naši framaši javno kažu svoje nakane te mole za mlade koji su ovisnici o drogi, internetu, pornografiji i svim drugim oblicima ovisnosti”, istaknuo je naš sugovornik.

Mladi žele obraćenje, kaže fra Tomislav te navodi kako ono dolazi pojedinačno kroz obraćenje srca i u susretu sa sakramentom ispovijedi i euharistije.

“Naši framaši svake godine odlaze na Tabor. To je dobra prilika da dožive nešto lijepo u molitvi, klanjanju i ispovijedi. To ih podigne, no ako nemaju gdje prenijeti to iskustvo, pogube se. Ako ono što su tamo primili ne hrane, ubrzo to izgube i vraćaju se na staro. Nakon duhovne pomoći, važno je raditi na obraćenju. Potrebna je međusobna podrška. To ovisi i o nama svećenicima koliko smo spremni sebe dati mladima. Treba se otvoriti i mladi će doći”, rekao je.

Otkrivajući talente ne gubimo, već dobivamo mnogo više!

Fra Tomislav ističe kako velika većina mladih o duhovnom pozivu nikada nije razmišljala te je on bio daleko od njih.

“Mladi se prije svega žele ostvariti. Ako mladi mole za svoje svećenike i nova duhovna zvanja, onda mogu izmoliti i svoj poziv. Mi nismo rođeni kao svećenici. I mi smo tragali za životom pa se dogodila neka promjena koja je iznenadna došla u naš život. To posebno vrijedi kod kasnih duhovnih zvanja. Danas je sve više takvih zvanja u kojima nema kontinuiteta u formaciji. Mnogi u kasnijim godinama otkriju poziv i odazovu se. Formacija mladih je važna jer kroz nju osoba postepeno sazrijeva, a to joj poslije omogući da se održi u duhovnom pozivu”, naglasio je.

Frama Poljud / Foto: Samostan sv. Ante Poljud

Svi imamo talente, darove i sposobnosti koje nam je Bog dao, a fra Tomislav ističe kako ih upravo kroz duhovni poziv možemo otkriti i još više učvrstiti.

“Talente otkrivamo postepeno. Onaj tko voli glazbu neće, kada se odvaži na duhovni poziv, to zanemariti. To je njegov dar i po tome će biti prepoznat. Svaku vrijednost koja je dobra i kvalitetna treba čuvati i njegovati. U našim talentima treba otkrivati načine kako ih približiti drugima i biti poticaj drugima da čine dobro kroz glumu, glazbu, sport i druge aktivnosti. Kroz te aktivnosti možemo privući mlade ljude oko sebe i njima to može biti poticaj da otkriju svoj poziv u Crkvi. Otkrivajući talente ne gubimo, već dobivamo mnogo više”, zaključio je fra Tomislav Hrstić.