U siječnju slavimo svetoga Vinka, omiljenoga sveca vinorodnih krajeva. Sklonidba njegova imena ponekad izaziva nedoumice. Tako je i sa sličnim muškim imenima poput: Zvonko, Danko, Marko, Drago ili Bruno, a nekima su i posvojni pridjevi nastali od tih imena kamen spoticanja u govoru. Kako, dakle, sklanjati muška imena na -o ispred kojih stoji dvosuglasnički skup?

Imena Marko, Vinko, Zvonko ili Danko pripadaju takozvanoj a-sklonidbi, odnosno u genitivu dobivaju nastavak -a kao i sve druge imenice muškoga roda koje završavaju na suglasnik. Stoga oblik imena Vinko u genitivu glasi (nema) Vinka, u dativu i lokativu reći ćemo sve najbolje o Vinku, pa uživati u razgovoru s Vinkom, a tako je i sa Zvonkom.

Nešto veću nedoumicu stvaraju imena koja također završavaju na -o kao Miro, Drago, Bruno ili Dino. Neki će to rado reći ovako: Nema više Dina, Govorilo se o Dinu. To nije pravilno. Imena Dino, Drago, Bruno ili Miro pripadaju e-sklonidbi, odnosno sklanjaju se kao imenice ženskoga roda pa je pravilno sklanjati ih ovako: genitiv – nema Dine, Drage, Brune ili Mire, dativ i lokativ: Dini, Dragi, Bruni, Miri, akuzativ: Miru, Dragu, Brunu i Dinu, vokativ ostaje jednak nominativu, a instrumental glasi: s Dinom, Dragom, Brunom i Mirom.

Iako će vam možda zvučati čudno što se ta muška imena sklanjaju upravo jednako kao i ženska imena Dina, Draga, Bruna i Mira, neka vas to ne brine jer im je pravilna sklonidba jednaka, bez obzira na spol. Dakako da će okolni tekst ili situacija jasno pokazati o kojem je spolu osobe riječ. Onima koje možda zbunjuju posvojni pridjevi, sa sigurnošću savjetujem: ako nešto pripada Zvonku ili Vinku reći ćemo Zvonkov ili Vinkov, a ako je vlasnica takvoga imena ženskoga spola, reći ćemo Zvonkin ili Vinkin.

Izbjegavajući nepravilnu konstrukciju koja se u govoru ipak često čuje imendan od Vinka / Vinke, čestitam Vinkov i Vinkin imendan!