U Evanđelju druge nedjelje kroz godinu ponovno nam je predstavljeno krštenje Isusovo. Za razliku od drugih evanđelista, Ivan taj događaj ne opisuje, tek na njega aludira, usmjerujući se na Isusa, shodno onome što i kako svjedoči Ivan Krstitelj. 

Propovjednik iz pustinje, koji je trebao pripraviti put Gospodinu, gleda gdje k njemu dolazi od naroda Očekivani, onaj koji je bio predmet i smisao njegovih traženja i njegova propovijedanja. Ivan je utrošio svoj život da mu pripravi put: sve njegove riječi bile su upravljene tome da se srca ljudi otvore Isusu i čitavo njegovo svjedočanstvo težilo je da poravna brežuljke i ispuni provalije srdaca da bi tamo mogao ući Gospodin; samo krštenje koje je dijelio na Jordanu bilo je znak čišćenja od svake prljavštine kako bi ljudi mogli prihvatiti Mesiju.

Krstitelj se očito nadao da će ga susresti i, evo, taj je trenutak stigao. Kad je među mnoštvom opazio lice proroka iz Nazareta, on shvaća kako nada da će susresti Spasitelja nije bila uzaludna.

Susret između Isusa i Ivana otvorio je put tolikim drugim susretima. I doista, ubrzo slijede drugi: onaj s Andrijom i drugim učenikom, s Filipom, Natanaelom… i sa svima onima koji u svakom naraštaju slušaju propovijedanje evanđelja i uz njega srcem prianjaju, među kojima smo i mi.

Evanđelist svojim pripovjedačkim stilom, uvijek punim simbolike, zapaža da Ivan vidi Isusa gdje dolazi k njemu. Isus je taj koji dolazi k Ivanu, ne obratno. Nisu ljudi ti koji idu  ususret Bogu; on je taj koji nam dolazi ususret. To je misterij koji smo slavili u Božiću, kad je Isus došao prebivati među ljudima. Mi smo, uostalom, tako malo naviknuti ići ususret Gospodinu da Sina Božjeg, kad dolazi na zemlju, čak ni ne primamo: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ Apostol Pavao nam, na svoj način, veoma jasno opisuje tko preuzima inicijativu da se susret dogodi. Govoreći o utjelovljenju Sina, kaže: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik.“ Isus Krist zašao je među nas, da živi s nama, da nam postane brat, učitelj, spasitelj.

A kako zapaziti da Gospodin dolazi među nas? Kako izbjeći da vrata ostanu zatvorena dok prolazi Gospodin? Krstitelj, vidjevši Isusa, kaže: „Ja ga nisam poznavao.“ Ta je tvrdnja malo vjerojatna kad se zna da su rodbina i vršnjaci. U stvarnosti, Ivan nije poznavao pravo lice Isusovo. Iako ga je vidio, znao njegovu fizionomiju i poznavao njegovu dobrotu, Ivanu je trebalo dublje poznavanje, bliži duhovni susret, kako bi shvatio misterij samog Isusa.

Ima nas koji pomišljamo da već poznajemo Gospodina i da dosta znamo o evanđelju. Ali ako imalo razmišljamo, postajemo svjesni da smo još na početku, na abecedi poznavanja i prakticiranja evanđelja.

Isto vrijedi i za svakoga od nas. Ima nas koji pomišljamo da već poznajemo Gospodina i da dosta znamo o evanđelju. Ali ako imalo razmišljamo, postajemo svjesni da smo još na početku, na abecedi poznavanja i prakticiranja evanđelja. Ako Ivan, iako tako velik duhom, tvrdi: „Ja ga nisam poznavao“, koliko više mi to moramo reći? Treba se zato naći u školi Ivana Krstitelja, koji nas uči kako zapaziti Isusa koji dolazi k nama. Pokušajmo, i vidjet ćemo Gospodina gdje se približava. Vidjet ćemo ga kao „jaganjca koji uzima grijehe svijeta“, vidjet ćemo ga kao onoga koji na sebe uzima našu muku, našu tjeskobu, naše križeve, sumnje, nesigurnosti, grijehe. Tom se spoznajom nadahnjuje i hrani nasljedovanje tog istog Gospodina. Tako se zbilo u onom skrovitom kraju Palestine: kroz muke, traženja i sumnje Riječ Božja probila se i pošla putovima svijeta najviše po onima koji su ju umjeli čuti i prevesti u život, oživotvoriti. 

U čovjeku koji za njim dolazi Ivan gleda Sina Božjega, koji će spasiti tolike, koji će uzeti na svoja leđa grijeh svijeta, koji će satrti zlo koje život ljudi čini gorkim kako nekad, tako i danas. Taj Jaganjac dolazi da nas oslobodi logike grijeha, nasilja i nepravde. Ivanove riječi: „Evo Jaganjca“, bit će jasnije kad Pilat, predstavljajući Isusa, okrunjena trnovom krunom i poniženog, rekne svima: „Evo čovjeka!“ Naš Spasitelj je jaganjac, siromah, slab, koji nije živio za samoga sebe. Čitav svoj život uložio je za druge, sve do smrti.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed mons. Ivana Andrića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.