Tuđman: „Lik Stepinca kao hrvatskog metropolita prikazan je jarkim bojama. Znao sam ponešto o njemu, ali ni izdaleka da je bio tako jaka ličnost, jedan od onih muževa kakvi se ne rađaju svakog desetljeća; čovjek od značaja.“

Spominjući različite falsifikatore povijesti, odnosno bivše i sadašnje osporavatelje lika bl. Alojzija Stepinca, biskup Košić citirao je još jednu misao predsjednika Tuđmana: „Razlozi zbog kojih oni svrstavaju Stepinca među duhovne tvorce ustaških nedjela mogu biti jedino u tome što je Stepinac, kao najviši hrvatski katolički dostojanstvenik, stajao dosljedno i neodstupno na braniku prava hrvatskoga naroda na svoju slobodnu i samostalnu državu.“

Biskup Košić osvrnuo na zapise Franje Tuđmana o blaženom Stepincu.

“U ‘Bespućima povijesne zbiljnosti’ Franjo Tuđman iznio je sustavno na stotinu stranica dobru povijesnu analizu srpskih optužbi na račun Hrvata. Taj je naslov : II. ‘Mitska podloga teorija o genocidnosti hrvatstva’; gdje 3. podnaslov glasi: ‘Od mita do teorija o genocidnosti svakog hrvatstva’ (Ib., 499-535) i osobito 4. podnaslov koji je nazvao: ‘O povijesnoj krivnji Katoličke crkve’ (535-600).

Od srpskih pisaca Tuđman posebno analizira V. Dedijera koji 1981. u ‘Novim prilozima’ optužuje direktno nadbiskupa A. Stepinca da je on ‘duhovni otac i politički mentor’ Poglavnikov, te da ‘ima najveću odgovornost za prekrštavanje Srba u katoličanstvo’, što je kardinal Kuharić opovrgnuo pozivajući se na 33 dokumenta koji govore suprotno (540-541).

Tuđman u ovoj odličnoj analizi navodi citate iz prosvjeda nadbiskupa Stepinca na adresu vlasti NDH kao i njegove snažne propovijedi u kojima je osuđivao svako nasilje, i to već od početka NDH tj. od 1941. Tako navodi kako je njegova propovijed od 31. listopada 1943. ‘raspalila gnjev ustaških vlastodržaca’, te mu je ministar prosvjete J. Makanec odgovorio da je zabio nož u leđa borcima na bojištima za obranu NDH, te ga proglasio nesposobnim za politiku savjetovavši mu da se drži svojih crkvenih poslova. (551).

Tuđman je načinio ovaj osvrt na Stepinčeva shvaćanja i djelatnost od 1941. do 1945., što – kaže – ‘ne ostavlja nikakve dvojbe da su Dedijerove tvrdnje o Stepincu posve samovoljne, bez ikakve osnove, i u punoj suprotnosti s istinom.

Stepinac ne samo da nije bio ‘duhovni i politički mentor A. Pavelića, već se odlučno suprotstavljao i idejama i metodama njegove vladavine. I ne samo da mu se ne može pripisivati ‘odgovornost za ubijanje u Jasenovcu’ ili da je davao ‘inicijativu za ratne zločine’, već je istina da je činio sve što je bilo u njegovoj moći da ih spriječi“ (553).

Posebno je istaknuo i često isticane riječi kardinala Franje Kuharića da je Bog učinio tri čuda s nama Hrvatima: „Prvo, što smo u tako nepovoljnim okolnostima uopće opstali; drugo, da su nas priznali i oni koji to nisu željeli; i treće, da smo se obranili u nepravednoj agresiji i izborili svoju slobodu.”

A sve je to, ili svakako drugo i treće, bilo ostvareno pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana. Zato mu hrvatski narod jest i treba biti neizmjerno zahvalan! Činjenica je da takvog državnika nit’ je imao, nit’ će imati naš narod.“

Na kraju je biskup Košić još jednom okupljene pozvao da mole i za Domovinu, za koju je pokojni Predsjednik živio i sve žrtvovao: „Molimo danas, braćo i sestre, za prvog predsjednika pokojnog dr. Franju Tuđmana, velikog borca i vizionara, spremnog na žrtvu da bi se spoznala istina i da bi naš hrvatski narod konačno ostvario slobodu i svoju samostalnu državu. Molimo i zagovor bl. Alojzija Stepinca, koga je on veoma poštovao, razumio, branio i nastavio njegovu misao da narod ima pravo na slobodu.“