Na treću nedjelju došašća kroz godinu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed dr. Đurica Pardon, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije i župnika u Punitovcima. Dr. Pardon je između ostalog istaknuo: "Današnja Nedjelja Caritasa poziva nas na ustrajno i stalno zauzimanje za drukčije odnose u društvu u kojemu živimo. Zato nemojmo samo gledati u one koji su iznad nas i očekivati da se oni obrate. Učinimo ono što mi možemo. Ne dopustimo si biti poput trske koju vjetar ljulja, postanimo proroci i djelatnici novog Božjeg svijeta!"
Kad se ljudi dugo vremena poznaju, tada mogu otprilike znati što onaj drugi misli i kakvi su mu stavovi. Evanđeoska nas izvješća ne obavještavaju o tome koliko su se često Ivan i Isus susretali, no za pretpostaviti je da su se poznavali i susreli više nego jedanput. Isus i Ivan bili su podjednake dobi. Ivan je bio samo šest mjeseci stariji od Isusa. Obojica su živjela u istom političkom okruženju. Obojica su po vjeri bili židovi, pa čak i krvni rođaci.
Ivan je bio strog čovjek. Strog prema samome sebi, ali i prema drugima. Svojim se slušateljima obraćao strogim i jakim riječima. Smatrao je da mesijansko vrijeme koje dolazi zahtijeva veliku ozbiljnost i odlučnost. Ivan je propovijedao pismoznancima, farizejima, vojnicima, a i kralju Herodu. Grmio je protiv nepravde, najavljivao Božji sud i dolazak Mesije, koji će „paliti i žariti” svojom riječju i pojavom. Međutim, kad je čuo kako se Isus ponaša i kako njegove propovijedi nisu ni upola onako snažne i bučne, ostao je zbunjen. Isus se nije uklapao u Ivanovu sliku Mesije. Očekivao je nekoga tko će biti još radikalniji, još oštriji. Onoga koji će odvojiti pljevu od pšenice, očistiti svijet od zla, donijeti oganj i spaliti zlikovce, osuditi zločince i prevarante i dosuditi im propast. Zbog toga šalje svoje učenike Isusu s upitom: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?”
Isus se ne pojavljuje kao Mesija ratnik i politički vođa, nego kao Mesija poslanik, navjestitelj Božje ljubavi i milosrđa.
Protivno Ivanovu i očekivanju i nadama mnogih drugih Židova onog vremena, Isus se ne pojavljuje kao Mesija ratnik i politički vođa, nego kao Mesija poslanik, navjestitelj Božje ljubavi i milosrđa. Isus se ne obraća najprije vođama i utjecajnim osobama, nego siromasima i ubogima. Propovijeda Kraljevstvo onima koji su na dnu. Onima koji su bez moći i bilo kakva utjecaja. Isus obnavlja snagu onima koji su najniži u „hijerarhiji svijeta”. Dolazi slijepima da progledaju, hromima da prohodaju, gubavima da se očiste, gluhima da čuju, mrtvima da ustanu, da siromasi i ubogi prime utjehu kojoj se jedino od Boga mogu nadati. Isus je Mesija. Proročanstva se u njemu ostvaruju. S Isusom se svijet mijenja. S Isusom počinju drukčiji odnosi među ljudima. Umjesto nasilja i okrutnosti započinje svijet brige, skrbi, pažnje i milosrđa.
Preokreti i pomaci među ljudima događaju se upravo najprije među onim malim i sitnim ljudima koje oni „visoki” ne uzimaju za ozbiljno i na koje često ne računaju.
Svijet se ne mijenja odozgo i izvana. Isus zbog toga dolazi među ljude i postaje dijelom života onih što se nalaze na najnižim stepenicama društvene ljestvice. Svijet se ne mijenja silom i pritiskom. Svijet i ljudi, društvo i države, ne mijenjaju se nametanjem zakona i pravila. Ni bogati, ni politički utjecajni, ni profiteri, ni vođe političkih stranaka ne mogu promijeniti svijet. Ljudi se mijenjaju iznutra. Svijet se mijenja odozdo. Obnova društva, države pa i same Crkve ne događa se donošenjem zakona i pisanjem dekreta, nego odozdo – iz baze – od temelja, od onih najnižih. Nijedan preokret u svijetu nije se dogodio jer je netko odozgo nametnuo pravila ponašanja. Preokreti i pomaci među ljudima događaju se upravo najprije među onim malim i sitnim ljudima koje oni „visoki” ne uzimaju za ozbiljno i na koje često ne računaju.
Isus postavlja nove standarde propovijedanja i nove standarde života. Pojavljuje se kao čovjek među ljudima.
Isus postavlja nove standarde propovijedanja i nove standarde života. Pojavljuje se kao čovjek među ljudima. Ne kao gospodar, ne kao sudac i vladar, ne kao kralj i političar, ne kao vjerski i crkveni velikodostojnik, nego kao čovjek s dna društva. U novom svijetu što ga propovijeda Isus vrijednost se čovjeka ne mjeri prema utjecaju i moći, nego prema otvorenosti primiti Božju riječ i prihvatiti ju kao pravilo vlastita života, vlastita osobnog djelovanja. Naviještanje kraljevstva Božjeg nije „grmljavina” s propovjedaonice koja naviješta propast i tešku sudbinu što prijeti slušateljima ako se ne obrate, nego djelatno življenje suosjećanja, milosrđa i brige, pažnja prema onima koji su „nisko” na ljestvici prioriteta društva i osoba na vlasti, koje nositelji službi ne primjećuju niti im pridaju ikakvu vrijednost.
Do oživljavanja odnosa novoga svijeta, promicanja napretka kraljevstva Božjega, najprije dolazi među najnižima i najobescjenjenijima. Siromašni i bolesni, obespravljeni i društveno zanemareni primaju u Isusovu navještaju radosnu vijest i obznanjuje im se po Isusovim djelima da je Bogu do njih stalo, da se Bog za njih brine, da je njihovo postojanje primijećeno, cijenjeno i poštovano. Isus svojim djelovanjem pokazuje i dokazuje da su u Božjim očima vrijedni postojanja. Promjena svijeta događa se kad nevrijedni i obespravljeni počnu o sebi misliti i sebe osjećati vrijednima poštovanja i sami sebe smatrati važnima, snažnima i moćnima da svoj okoliš, svoje međuljudske odnose, svoju zajednicu, svoju Crkvu i domovinu učine drukčijom, boljom i kvalitetnijom. Promjena koju Isus naviješta ne događa se odjedanput i preko noći. U drugom čitanju slušamo svetog Jakova kako poziva na strpljivost i ustrajnost. Kao kad ratar iščekuje učinke svoga mukotrpnog i cjelogodišnjeg rada.
Današnja Nedjelja Caritasa poziva nas na ustrajno i stalno zauzimanje za drukčije odnose u društvu u kojemu živimo. Zato nemojmo samo gledati u one koji su iznad nas i očekivati da se oni obrate. Učinimo ono što mi možemo. Ne dopustimo si biti poput trske koju vjetar ljulja, postanimo proroci i djelatnici novog Božjeg svijeta! Postanimo svjesni svoje vrijednosti u Božjim očima i svoje snage koja se očituje u malenim djelima mnogih. Tada je moguće da i zemlja sasušena procvjeta i donese obilan rod.
Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Tomislava Ćurića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.