Rođen je u Đeletovcima, u blizini Nijemaca, a odrastao je u predratno i ratno vrijeme. Imao je šest godina kada je 1941. godine doživio bombardiranje. Za vjerski odgoj najviše je bila zaslužna obitelj. Majka bila velika moliteljica, i kao dijete je zapamtio krunicu u majčinoj ruci. Kako su živjeli u filijali misu su imali jednom mjesečno. Rado bi ministrirao kada bi rodno mjesto posjećivao rođak franjevac pater Damijan Damijanović.

Uz rođaka franjevca na prof. Platza je dobar utisak ostavio i mladi kapelan koji je dolazio u selo jednom tjedno. Gledajući njih i župnika svećeničko mu je zvanje bilo privlačno, ali nije o tome razmišljao do 1945. godine kada ga je župnik direktno pitao želi li biti svećenik. “Tada nisam o tome puno razmišljao, pa sam potvrdno odgovorio župniku. Župnikova uloga je bila presudna. Rekao je da će pozvati roditelje, i da bi me poslao u Zagreb u dječačko sjemenište i gimnaziju na Šalati”.

Roditeljska podrška nije izostala, ali uz skromni život roditelji nisu mogli plaćati školovanje u sjemeništu. Prof. Platz je upisao gimnaziju u Vinkovcima, a druge godine kada je njegov rođak otišao u sjemenište u Zagreb, njegova majka je prenijela poruku rektora Sjemeništa da za prof. Platza ima mjesta, a za sve ostalo će se dogovoriti.

“Majka je brzo spremila moje stvari i kada sam došao na Šalatu bilo nas je više od 80 učenika u prvom razredu. Naučio sam se na dnevni red, a kao djetetu iz ravne Slavonije posebno mi je zanimljivo bilo promatrati jedno veliko brdo – Sljeme. U školu sam volio ići i nije mi bilo teško. Jako sam volio jezike i humanističke predmete. Kada sam stigao u sjemenište oduševila me je glazba. Volio sam pjesme i sviranje orgulja. Počeo sam svirati klavir i dobro sam napredovao u glazbi”.

Svećenička formacija prof. Platza odvijala se u teškim vremenima za Crkvu. Sjemeništarci su imali upute da ne smiju govoriti o politici, čitati novine, jednostavno se osjećalo da je Crkva pod pritiskom. “Rektor je znao okupiti cijelo sjemenište i govorio nam je da bi se moglo dogoditi da se ukine gimnazija, pa smo pri odlasku na ferije nakon prvog razreda nosili svoje stvari sa sobom. Prvi razred sam završio pod naslovom Nadbiskupska klasična gimnazija s pravom javnosti, a 1948. je to ostala privatna vjerska škola. Ono što je bilo posebno dobro je da smo imali kvalitetne profesore. Njih su, jer su bili vjernici izbacili sa sveučilišta i prenosili su svoja znanja na učenike. Kao đaci smo mogli dobiti objavu za ferijalna putovanja, a komunisti su nam to ukinuli. Samo sam kratko čuo za kardinala Stepinca. O njemu se nije smjelo govoriti, a osobno ga nisam nikada vidio jer je bio u zatvoru.”

Kao bogoslov prof. Platz je svjedočio premetačini i uhićenju tadašnjeg duhovnika đakovačke bogoslovije kasnijeg biskupa Ćirila Kosa. “Svaki dan smo slušali Ćirila Kosa, jer nam je on bio duhovnik. Držao nam je priprave za meditacije, i bavio se je duhovnim stvarima i onim što je spadalo na disciplinu kuće, tako da u tome nije bilo ništa političko. Toga dana, kada je došla UDBA, Ćiril Kos se oprostio od nas bogoslova nakon jutarnje mise, a bogoslovi su zatim ostali zatvoreni u kapelicu. Pustili su nas samo da siđemo u blagovaonicu, gdje smo bili sve do podne, dok nisu napravili premetačinu u cijeloj zgradi. Uz Kosa su odveli neke profesore i bogoslove u Osijek, bili su osuđeni i nismo ih vidjeli nekoliko godina. Uhićenja su bila 1959. godine”.

Prof. Platz je, prema tadašnje običaju imao đakonsko ređenje na Spasovo, a svećeničko na Petrovo. Ređenja je doživio kao nešto sasvim novo. “Razmišljao sam Bože kako ću ja biti đakon u čudnim vremenima dok su neki bogoslovi bili po zatvorima. Nisam se bojao zatvora, nego sam mislio kako ću se snaći. U tim sam mislima više bio nego što sam samu bit đakonskoga reda i svećeničkog ređenja prihvatio i promatrao… Poseban trenutak sa svećeničkog ređenja bila mi je prostracija, to je bio dubok doživljaj. Evo ja sam mali čovjek, ležim pred Bogom, kao neki mrav na ovoj zemlji. Kako će to biti? Hoću li biti u stanju služiti i izvršiti ono što se od mene očekuje? Ali, Gospodin nas je uzeo da se posluži s nama”.

Mlada misa bila je 23. srpnja 1961. u Đeletovcima. “To je ispalo jako dobro. Iako nismo smjeli imati procesiju, išli smo pješice do crkve, a oltar je bio ispred crkve. Propovijedao je rođak franjevac kojemu sam kao dijete ministrirao. I on se toga spomenuo – evo prije koliko godina je bio tu uz mene kao ministrant, a sada diže svetu hostiju. Moja rodbina je pomogla da smo uspjeli sve na domaći način pripremiti ručak nakon mise. Za mladu misu je moja majka dala napraviti albu od ručnog tkanja, koje je ona tkala. Mladomisničku albu izgubio sam u ratu 90-tih kada su došli Srbi i sve nam u kući uništili”.

Prof. Slavko Platz je kao mladi svećenik djelovao u župi Ćerević, a zatim ga je biskup poslao na studij u Rimu. “Bilo je to 1965. godine i imao sam sreću da sam u Rimu još vidio Drugi vatikanski koncil, kojemu je to bila završna godina. Završio sam studij na Papinskom sveučilištu Gregoriana, a kada sam se vratio predavao sam filozofiju”. Predavao je punih 35 godina i svjedočio otvaranju studija teologije studentima laicima. “Studente laike dočekali smo 1991. godine. Bila je to i prva godina Domovinskoga rata. Bio sam naivan i nisam vjerovao da će biti rata. Otišao sam autom u Austriju u Beč kod sestara dominikanki preko ljeta jer su trebali svećenika. Onda je teologija, i bogoslovi, prebačena u Eisenstadt u zgradu dječačkog sjemeništa koju nam je ustupio mjesni biskup. Nakon godine dana vratili smo se u Đakovo”.

Posljedice Domovinskog rata u Slavoniji bilo je bolno gledati, a rodno mjesto bilo je potpuno uništeno. “Imao sam prigodu posjetiti Đeletovce i Nijemce zajedno s Tomislavom Čorlukom, uz pomoć djelatnika INE koji su održavali naftna polja prije mirne reintegracije. Vodile su nas međunarodne snage. Bio sam zgrožen prizorom porušenog. Vratili smo se u Vinkovce kod fratara u Malu crkvu potpuno bijeli. Taj rat i sve to bilo je vrlo teško i jako me je pogodilo”. Prof. Platz je rado odlazio na župe i držao propovijedi, a svoje umirovljeničke dane ispunjava čitanjem i gledanjem televizije.