Uvodeći u svoj roman esej o fra Bonaventuri Dudi, kao svojevrsnom raritetu u književnom izrazu, fra Bernardin Škunca navodi razloge zašto se i kako dao na pisanje ovog djela. Donosimo dio iz romana:

„Nakon ispraćaja posmrtnih ostataka fra Bonaventure Dude na Mirogoju, vraćao sam se prema franjevačkom Kaptolu. U srcu bol i potištenost, u duši ponesenost. Izdvojio sam se iz mnoštva koje se pješke ili vozilima vraćalo u grad. Nije mi se dalo ni s kim brojiti koliko je sve bilo ljudi, koji su uglednici nazočili, što su govorili govornici u oproštajnim besjedama. Vraćam se duljim putem, da izbjegnem susrete s poznatim i razgovore s njima. Umjesto mirogojskom cestom – kuda su se pretežito vraćali mirogojski pješaci – krenuo sam Alejom Hermana Bollea na Bijeničku ulicu, pa Srebrnjakom prema gradu. Kao u brzom filmu navirale su mi slike iz fra Bonaventurina života. Živo razgovaram sam sa sobom. U duši, dakako, ne naglas. Dogodilo mi se ipak da prolaznici na trenutke čuju neke moje riječi, što sam zaključivao iz njihovih pogleda i spontanih reakcija pokojom gestom i pogledavanjem prema meni. Oči su mi uznemireno iskrile i živo svjetlucale, te su se prolaznici, možda, mogli pitati o stanju moga duševnog zdravlja.

U tom živom maštanju bio sam posve s fra Bonaventurom. Već desetljećima sam blizak s njime. Obraćao sam mu se, dakako, s „Vi”, a i on meni na isti način. U jednoj opuštenoj prilici rekoh mu: „Dragi brate Bonaventura, ja sam za Vas „ti”, tako mi se obraćajte, molim Vas”, a on meni: „Hoću, ali uz jedan uvjet: da se i ti meni obraćaš na takav bratski način”. I tako smo nastavili do posljednjeg njegova javljanja telefonom, samo koji mjesec prije njegova odlaska s ovoga svijeta.

U moju su dušu odjednom – u jarkoj i snažnoj nutarnjoj vidljivosti – navrle slike fra Bonaventurina života, ali ne kakvim kronološkim redoslijedom, nego po nekim meni nashvatljivim bitnim crtama njegova bića. Nisam ih birao. Samo sam ih slijedio. Prepustio sam se „gledanju”. Vidio sam „uživo” fra Bonaventurine duhovne strune, tankoćutne, ali neslomljive, osjećajne, ali ne sjetilne, nerijetko napete poput napeta luka, ali nikad napukle. Uvijek su bile usmjerene k ciljevima Božjih visina. U mojoj svijesti sada su odzvanjale poput neke neodoljive melodije zapisane kao skladba na crtovlju sa sedam crta ili igrana na instrumentu sa sedam struna. Pri tome snažno doživljavam da svaka crta/struna ispunja fra Bonaventurino biće u rijetko viđenu suglasju. Učini mi se, naime, da je fra Bonaventura Duda čitava sebe izražavao preko ovako imenovanih sedam crta/struna: propheta – exsegeta – catecheta/homileta – organeta – poeta – esteta – asceta (prorok – učitelj Svetog pisma – kateheta-propovjednik – orguljaš-kompozitor – pjesnik – estetičar – samozatajnik).

Gledam, eto, u duhu fra Bonaventuru kao proroka koji „čuje” što Bog govori, koji to izražava riječju i svjedoči djelom svaki dan, sve do krvi, ako je potrebno, i svima jasno kaže: samo ono Božje – ne ono „naše” – ima zalog budućnosti i zalog vječnosti. Proročki govor je, naime, najistinitiji govor, zanosni i uvjerljivi govor, govor s Izvora koji je uvijek „sadašnji”, stoga je govor za sadašnjost i za budućnost. Ne, dakle, kakvo gatanje ili čaranje, ne kakav astrologija, nego ostvarenje Božjega u našoj sadašnjosti i u našoj vječnosti. Proročki govor, naime, uvijek smjera na vječnost. Prorokov život u sadašnjosti nosi „proročanstvo” budućnosti, jer samo ono Božje može voditi čovjeka ovdje i sada, i samo Božje će se dogoditi u vječnoj budućnosti: „Hoće se založenog prorokovanja da bismo svoj cijeli život pretvorili u žrtvu za Boga i bližnjega”, govorio je svećenicima, govorio je svima.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige fra Bernardina Škunce “Vjeropoj Riječi: Roman esej o fra Bonaventuri Dudi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje .

Roman su izdali Kršćanska sadašnjost i Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda.