Don Velimir Tomić, svećenik Mostarsko – Duvanjske biskupije, 31 godinu misionar je u Tanzaniji, zemlji na istoku Afrike uz obalu Indijskog oceana. Tamo je sada jedan od rijetkih preostalih misionara iz Europe. Djeluje u nadbiskupiji Arusha, u misiji Svetog Križa u Kisongu gdje je do prije dvije godine s njim bio i don Bernard Marjanović. Sada mu u misiji povremeno pomaže domaći svećenik služeći jednu misu nedjeljom. Po svom dolasku u tu misiju don Velimir je zatekao stotinjak kršćana. Prije njega, na područje Miseki koje je sada filijala Kisonga dolazili su indijski svećenici. U misiji Kisongo osnovanoj prije pet godina, sada je 3500 vjernika.

Foto: don Velimir Tomić

Rođen je 1961. godine u obitelji s petero djece u Vukovaru, a nakon par godina obitelj se seli u Gabela polje kod Metkovića. Za njegovo zvanje se može reći da je plod sijanja p. Ante Gabrića u njegovu rodnom kraju. “Za školskih dana volio sam čitati pisma misionara, posebno od p. Ante Gabrića koji je bio naš mještanin. I, kako je sazrijevalo svećeničko zvanje s njim se nekako javljala i želja za odlaskom u misije. Nisam imao želju za Indijom, a bilo je i teško dobiti vizu. S druge strane, naši su misionari već bili na afričkom kontinentu, i u jednom je trenutku to bila realnija mogućnost.”

Foto: Ines Grbić

U Tanzaniji je prvih deset godina djelovao s don Nikolom Sarićem u Mdabulo. Tu je bio izložen pogibelji u pokušaju pljačke, te u napadu bombe iz mržnje prema katoličkoj vjeri. Nakon tih iskustava otišao je te samostalno 12 godina radio u biskupiji Mbulu. Tu je djelovao do završetka misije, jer je domaći biskup vidio da bi biskupija mogla preuzeti misiju, nakon sagrađene kuće za svećenika, velike ambulante, crkve i nekih pratećih objekata, pa i učvršćene zajednice. Odatle je uslijedio dolazak u biskupiju Arusha, u kojoj i danas djeluje.

“Biskupija Arusha je jedna od mlađih, iza nje je 50 godina postojanja. Značajna je za taj dio Tanzanije. U blizini je najviši vrh Afrike – Kilimanjaro, zatim Mount Meru. Kroz Arushu prolazi veliki broj turista, jer kroz nju vode putovi za nacionalne parkove. Ona je raznolika, ima nizinskih i brežuljkastih područja. Misija Kisongo je jedno veliko selo s 35 000 ljudi.

Osjećam da našem terenu nema srednjeg sloja. Imamo ljude siromašne do kraja koji često nemaju hrane, a s druge strane, kako je grad poznat po turizmu, tu se vrti veliki broj ljudi iz inozemstva, jer je tu i Međunarodni sud za ratne zločine s afričkog područja. To je teren s brojnim vrstama minerala i vrti se jedan broj ljudi s velikim novcem.

Foto: Papinska misijska djela u RH

Prema statistikama u Tanzaniji je oko 30% katoličkog pučanstva, ističe don Velimir. U misiju Kisongo došao je na posve novo područje gdje ništa nije postojalo. On je tu misiju podigao materijalno i duhovno. Kamen temeljac za crkvu u toj misiji blagoslovljen je 2014. godine na blagdan Uzvišenja sv. Križa. Prošle, 2018. godine, Zadarska nadbiskupija prikupila je u svojoj Korizmenoj akciji 25 000 eura za gradnju crkve Svetog Križa u Kisongu.

Foto: don Velimir Tomić

“Na samom početku nismo imali ništa. Dobili smo jedan kontejner iz Australije koji je prenamijenjen u stambeni objekt. Zatim smo krenuli. Kupili smo zemljište i od početka to do sada ide nezaustavljivo, Bogu hvala. Broj ljudi se stalno povećava i to je bio razlog da počnemo graditi crkvu. Mislili smo da gradimo crkvu za budućnost, ali su zadnji događaji pokazali da je crkva puna vjernika. Ako se ovako nastavi, za sljedećih 10 godina crkva će biti premala”, rekao je don Velimir.

Foto: Papinska misijska djela u RH

Crkva je građena u obliku križa, a gradnja cijele crkve će koštati 350 000 eura. Iz Australije je baš ovih dana stigao kvalitetni materijal za pokriti krov crkve i don Velimir upravo traži poduzeće koje bi pokrilo krovnu konstrukciju. “Tražimo poduzeće koje ima iskustvo da se taj kvalitetni materijal što preciznije reže i da se što bolje iskoristi, kako bi mogli napraviti krov i ući u crkvi. Ovdje se na završetak crkve ne gleda kao u Europi. Bitno je da je krov nad glavom, a ovo ostalo: žbuka, podovi, i ostalo doći će Božjom providnošću. Bila bi nam velika želja da svi ljudi barem u hladovini mogu slušati misu”.

Foto: Papinska misijska djela u RH

Don Velimir poziva stručnjake krovopokrivače i u Hrvatskoj da, ako mogu, dođu kod njega u Tanzaniju pokriti krov crkve u njegovoj misiji. Taj rad i put izvršitelju radova će biti plaćeni.

Možda u nadolazećim zimskim mjesecima ljudi neće imati baš tako puno posla, a mi bi bili spremni platiti kartu i dati neku donaciju da nam pokriju crkvu. Ovdje ponekada nisu upitni novci, nađu se donatori, ali su nam oskudni stručni ljudi.

“Kada bi oni ovdje imali struku, ne bi Tanzanija izgledala ovako kako izgleda. Što se tiče građevine Afrikanci su još uvijek jako nazaduju u usporedbi s Europom. Kada bi netko iz Domovine, tko ima oštro oko, bio spreman doći i poučiti ove ljude, pružio bi im viziju. I oni bi se učili to raditi, te bi mogli nalaziti posao i osigurati sebi bolje životne uvjete”.

Foto: don Velimir Tomić

Crkva u Tanzaniji organizirana je drugačije nego u Hrvatskoj. Počiva na malim bazičnim zajednicama koje čine 15 do 20 obitelji. U svakoj od tih zajednica postoji duhovni voditelj iz tih sredina koji prati njihov razvoj. Reizbor im je baš ovih dana za službu voditelja zajednice na mandat od tri godine. Svake subote te bazične zajednice imaju Službu Riječi koju nekad pohodi i svećenik, ako nema misu u misiji. Don Velimir razgovara s tim ljudima, katehizira ih. U Kisongu je jako velik promet ljudi. Nalazi se na periferiji Arushe, imaju tvornice mreže za komarce koja zapošljava 7 500 ljudi, puno srednjih i tehničkih škola koje pohađaju i ljudi iz drugih županija pa se broj ljudi stalno povećava. Tako u sadašnjem molitvenom objektu ljudi već godinama stoje vani tijekom bogoslužja.

“Imamo 200 – 300 plastičnih stolaca i onda oni koji dolaze uzmu stolac i sjedi pod suncem ili pod kišom. Svako jutro u misiji imamo svetu misu, a svaka bazična zajednica ima svoje svece zaštitnike. Mi pratimo njihov razvoj i ako ima nešto da iskače iz okvira crkvenosti idemo to rješavati i razgovarati s ljudima. Nedjeljom na misu dolaze svi, i iz najudaljenijih mjesta, a svakim danom ljudi koji gravitiraju ovdje”.

Čovjek u Africi živi jednim prirodnim, jednostavnim životom, i volio bih da što više ljudi dođe u posjet nekoj afričkoj zemlji. Tko god je došao na afričko tlo ponio je sa sobom kao poruku promjenu u svojem životu da je bitnije ono što jesi, od onoga što imaš.

Kroz 31 godinu boravka u Tanzaniji don Velimir svjedoči razvoju Crkve – smanjuje se broj katekumena, kojih je nekada na godišnjoj razini bilo i 1500, jer se danas krštavaju djeca iz katoličkih obitelji, vjeronauk je u školama, a opada i poligamija, kao tradicionalni afrički način života. Veliku pomoć ima od laika, koji sve svoje talente stavljaju na raspolaganje zajednici. Prošle, 2018. godine u Tanzaniji je proslavljen milosni jubilej – 150 godina od katoličke nazočnosti u toj državi. Prije 102 godine, u kolovozu 1917. godine u Tanzaniji su zaređena prva četiri domaća svećenika. U Tanzaniji postoji 35 biskupija, koje su teritorijalno jako velike.

Foto: Ines Grbić

“Naša nadbiskupija Arusha se prostire na 46 000 kilometara kvadratnih. Uz domaće svećenike u nadbiskupiji djeluje nešto indijskih svećenika, nekoliko njih iz Oceanije, dva Poljaka te dva Hrvata, ja i Tomislav Mesić. Crkva je bogata duhovnim zvanjima. Što ja tu vidim da je bitno? Obitelj je ovdje još uvijek sveta stvar. U obitelji u kojoj je najmanje petero djece, a redovito osmero, prevladava osjećaj zajedništva. Za njih je svećenik osoba koja se u svakoj situaciji može snaći, i vjerojatno požele i vide u tome da ima nešto. Iz življenja jednostavim životom lako se odvažiti i odlučiti biti svećenik”. U svega 150 godina Crkva u Africi toliko je narasla po djelovanju misionara da sada sve više afrički svećenici dolaze u Europu i Australiju. Na taj način vraćaju i dio pastoralnih ulaganja Europe, ali još više vrijedi i treba u tome istaknuti otvorenost afričkih ljudi Kristu baš i u plodnosti domaćih zvanja. “Za Božji naum nema granica, i posve je normalno da odavde gdje ima zvanja odlaze evangelizirati tamo gdje ih nedostaje. Tako se ostvaruje Isusov poziv “idite po svem svijetu navještajte evanđelje”.

Foto: Ines Grbić

Don Velimir ističe da mi u Europi, ponekad, ne možemo doći do pravog zaključka zašto afrički čovjek voli Krista i Crkvu. “U Isusovoj su osobi dva ključna trenutka u njegovu poslanju: njegovo rođenje i njegova smrt, odnosno uskrsnuće.

Ovdje za Afrikanca novi život, rođenje djeteta, to je veliki događaj, najveći. A drugo, Isusova patnja i žrtva na križu kojom nas je spasio. Mi smo se u Europi uljuljali u to, a ovi ovdje žive život koji je dobrim dijelom žrtva, i oni vide kako njihova žrtva na zemlji nije uzaludna.

“Isusovo trpljenje blizu je Afrikancima. I nije im teško biti na misi koja traje tri sata… Na slavlju ima i puno djece, i niti jedno od njih ne zaplače, i nitko ne hoda. Ma, nismo mi to postavili strogo, nego je takav način odgoja da imaju, rekao bih, prirodnu disciplinu, poštuju odrasle, znaju kada i koliko govoriti, a odgajaju se u duhu zajedništva i prijateljstva”.

Foto: Ines Grbić

Kada ga netko pita o životu u Africi don Velimir ističe da je potrebno doći i vidjeti, namirisati i upiti tu afričku prašinu i vidjeti iz blizine, i tek se onda može znati što je Afrika. Svome narodu u Domovini poručuje, među ostalim, da unatoč svim političkim i ekonomskim poteškoćama vole svoju zemlju.

Svaka vlast je za neko vrijeme i odlazi, ali ono što ostaje je naša povijest na koju moramo biti ponosni, i volimo je i ponosimo se s njome. Crkvu nemojte gledati kroz ljudske slabosti i promašaje pojedinaca. Crkva je narod, a naš je hrvatski narod Bogu odan narod i to je ono što nas krasi i što nam treba. Posebno mladim generacijama bih poručio nemojte olako ostavljati našu Domovinu, čuvajte je i gradite, i u njoj će biti lijepo!”