“Danas, braćo i sestre u Kristu, imamo priliku iznova učiti o molitvi. Gospodin Isus svoje je učenike često učio kako moliti. Na više mjesta u Evanđelju poučava kako valja moliti srcem – u intimi s Ocem. Promotrimo malo primjer Mojsija o kojem nam govori današnje prvo čitanje. Tko je bio Mojsije? On je bio čovjek blizak Bogu, Božji prijatelj, čovjek molitve – razgovora s Bogom. Tako je opisano kako je držao ruke podignute prema nebu i dok ih je tako držao Izraelci su pobjeđivali na bojnom polju. Kad bi mu ruke klonule, situacija se mijenjala u korist Amalečana. Zatim, kaže Knjiga Izlaska, kad su mu ruke potpuno klonule, dvojica su mu sunarodnjaka pritekla u pomoć. I tako je Mojsije imao ruke podignute i Izraelci su pobijedili neprijatelja. Možemo ovdje iščitati više poruka: primjerice, Mojsije je imao vjeru i gesta podignutih ruku bila je vidljivo svjedočanstvo njegova odnosa s Bogom, što je Izraelcima moglo podizati moral.

Čovjek, sve dok čuva odnos s Bogom, siguran je od neprijatelja (od njegovih zasjeda)

Također, poruka je da je čovjek, sve dok čuva odnos s Bogom, siguran od neprijatelja (od njegovih zasjeda). Drugim riječima, dok svoje misli, srce, pogled ili ruke, odnosno cijelo biće, upravlja Bogu i dok je u molitvi. Čovjek koji se klanja Bogu i sluša njegovu riječ pobijedit će zlo i grijeh. No, ima još nešto čemu nas poučava ovaj primjer. Čovjek možda nije uvijek u mogućnosti kvalitetno, sabrano i čvrsto moliti, ali dokle god vrši molitvu i trudi se, ulaže napor volje, molitva ima snagu – pa makar mu bila i potrebna pomoć drugih. Često možemo čuti od ljudi da ako ne možemo moliti kako treba – onda ne treba nikako moliti. No primjer Mojsija ipak nadilazi ovakvu prosudbu. Biti radikalnog stava u pogledu molitve, moglo bi značiti da čovjek misli kako je on sam glavni akter molitve i na taj način bi nesvjesno mogao isključiti Boga iz tog molitvenog odnosa, što bi bio najveći paradoks. Zatim, to bi bilo slično kao da kažemo: Ako ne možemo dolično jesti, onda bolje ne jesti nikako! Međutim, nekada je bolje pojesti i koru starog kruha nego baš ništa, zar ne? Čovjek nije uvijek u istim okolnostima i raspoloženju, ali u molitvi treba biti ustrajan.

Osim ustrajnosti u molitvi, jako je važno znati da je Božja volja ono najbolje za nas

Nadalje, kad govorimo o molitvi, bilo bi dobro prisjetiti se primjera s početka Prve knjige Samuelove: kad neplodna žena Ana moli da joj Bog Jahve podari potomstvo. Godinama je u njoj rasla gorčina jer nije mogla roditi potomka. No, ona je molila, tko zna koliko dugo. Dok je tako molila, učila je moliti, rasla je u vjeri. I doživjela je u srcu bljesak milosti: shvatila je da ona ne mora Gospodina obavještavati ili uvjetovati, jer on je Gospodar svega i ništa se ne događa izvan njegova znanja. Povjerovala je i prepustila svoj život Bogu – Jahvi i, oslobođena od svoje tuge, začela je i rodila sina Samuela. Očito je važan i ispravan stav pred Bogom. Osim ustrajnosti u molitvi, jako je važno znati da je Božja volja ono najbolje za nas, a čovjeku je nekad baš teško potpuno joj se prepustiti.

Molitva nije svrha sama sebi, ona je sredstvo rasta u svetosti i prijateljstvu s Bogom

I danas možemo susresti pobožne duše koje obilaze svetišta i mole razne devetnice za neku milost, ali i dalje ostaju navezane samo na svoju želju. To stanje zna ići tako daleko da se netko pita koju molitvu treba moliti da se ostvari ono što želi (drugim riječima, da bude po mojoj, a ne po Božjoj volji!). Bez obzira na sve, svi smo mi učenici koji su pozvani učiti moliti i rasti u Gospodinu. Molitva čak i nije svrha sama sebi, ona je sredstvo rasta u svetosti i prijateljstvu s Bogom. Iz današnjeg evanđelja, osim što je isto tako poticaj na ustrajnu molitvu, bilo dobro uočiti i iznova povjerovati u važnu istinu o Božjoj neizmjernoj dobroti i ljubavi. Isus poučava da upornost i u ljudskim razmiricama donosi ploda, i zatim kaže kako ni nepravedni sudac nije imun na nju. Nepravedni sudac smo, više-manje, svi mi ljudi, bar nekada. No Bog nije kao čovjek! S kolikim tek interesom dobri Otac čuje čovjekov vapaj? Bog, koji nad čovjekom neprekidno bdije i koji ga obasiplje neizmjernom ljubavlju, ne ostaje gluh na čovjekovu molitvu. Dakle, nije problem u Bogu. Na kraju Isus postavlja slušateljima teško i pomalo strašno pitanje: Hoće li Sin Čovječji naći vjere kad dođe na zemlju? Hoće li molitva biti samo zbog koristi? Hoće li primanje sakramenata biti samo radi društvenog statusa? Hoće li čovjek vršiti i zahtijevati svoju volju, a ne Božju? To su, braćo i sestre, pitanja i za nas. Zato dok molimo pokušajmo biti ustrajni, u potpunom predanju i pouzdanju.” 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Čuture prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.