Povjesnicarka umjetnosti i konzervatorica Maja Nodari /
Foto: Grgo Jelavić / PIXSELL

O Festi svetoga Vlaha razgovarali smo s Majom Nodari, povjesničarkom umjetnosti, konzervatoricom i članicom Društva prijatelja dubrovačke starine, novinarkom i jednom od najzaslužnijih osoba što se Festa prije deset godina našla na UNESCO-ovoj Listi.

Dubrovnik ove godine slavi četrdeset godina od upisa dubrovačke povijesne jezgre na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine (1979–2019) i deset godina od upisa Feste sv. Vlaha na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Festa svetog Vlaha održava se više od 1000 godina. Kako i kada je nastala Festa?

To bi se sve moglo sročiti u jednoj rečenici, odnosno u tri riječi: vjera, ufanje i ljubav. Sve to skupa je preraslo u tradiciju. Festa svetoga Vlaha i Dubrovnik su istoznačnice. To je milenijska veza sa svecem zaštitnikom sveprisutnim u Dubrovniku i njegovom kraju. Označiti Dubrovnik gradom svetog Vlaha, postaviti jednak znak između oba pojma, primjer je što se snagom prepoznatljivosti može usporediti s gradom vječne dubrovačke suparnice, a to je Venecija – grad svetog Marka. Kada smo 2012. godine radili prvu ikad u povijesti postavljenu izložbu o svetom Vlahu ‘Sveti Vlaho u povijesti i sadašnjosti’, napisala sam jednu sintagmu: ‘I dok drugi gradovi imaju svoga sveca zaštitnika, u Dubrovniku svetac ima svoj grad’. Sveti Vlaho je jedna duboka emocija koja postoji u svim građanima Dubrovnika, i kod vjernika i kod agnostika i kod nevjernika. Ta kohezivna, integrativna snaga toga sveca zaštitnika ujedinjuje sve njih. Sveti Vlaho ima i svoju snažnu ekumensku komponentu. Kada govorimo o početku feste, ja se kao povjesničarka umjetnosti uvijek znanstveno usmjerim prema egzaktnim prvorazrednim povijesnim izvorima, ali ni legende nisu za odbaciti. Po legendi se štuje od 971. godine kada je upozorio Dubrovčane na mletačku opasnost i onda ga uzeše za svoga zaštitnika. Legende nisu tu da prenose povijesne podatke, nego poruke. I drugi faktori političke prirode su utjecali da ga se uzme za zaštitnika, a odabran je i kao potvrda crkvene nezavisnosti, komunalne i državne samosvijesti utemeljujući snagom i simbolikom svoga nebeskoga autoriteta cijeli dubrovački kulturni prostor. Kad kažem cijeli dubrovački kulturni prostor ne mislim samo na vjerske izražaje štovanja, nego na svu kulturu ovoga grada. On postaje pitanje odrednice dubrovačkoga identiteta. Sveti Vlaho ne samo da je svetac koji ikonografski, u likovnim prikazima drži grad obično na svojoj ljevici, nego on simbolički lebdi nad njim. Uključen je u život ljudi u Dubrovniku. Slikovito ću reći: njegova svenazočnost seže od oltara do trpeze. Iako sveti Vlaho u pitanju Dubrovnika nije gradotvorni element kako se to događa kod drugih gradova i drugih svetaca, on je toliko povezan s poviješću grada da je tu došlo do transformacije svetog Vlaha od univerzalnog sveca kršćanskog Istoka u ranim godinama kršćanstva do lokalnoga sveca. To njegovome kultu i Festi daje poseban značaj i poseban kolorit.

Mons. Mate Uzinić / Foto: Grgo Jelavić / PIXSELL

Kako danas izgleda Festa svetoga Vlaha i kako Dubrovčani žive tih dana?

Opet ćemo se vratiti malo u povijest. Dakle, imamo legendu, ne jednu nego više njih koje se vežu za sveca i imamo povijesne elemente. Po legendi, kao što sam rekla od 971. godine traje njegova zaštita. Po povijesnim dokumentima možemo ga smatrati zaštitnikom od 12. stoljeća i ta Festa do danas je zadržala svoje tradicionalne i prepoznatljive odlike i vrsnoće izražaja. U povijest se vraćamo zato što se ona zrcali u sadašnjosti, a vjerojatno će svoj refleks, dao Bog, imati i u budućnosti. Za vrijeme komunalnog ustroja Dubrovnika, a onda i Dubrovačke republike, kult svetog Vlaha imao je izričiti državni značaj i obilježje. Njegov je blagdan bio središnja točka državnoga kalendara. Dakle, sjedinjenje  vjerskog, narodnog i državnog duha. Nije se radilo samo o zimskoj Festi svetoga Vlaha. Od 14. stoljeća Dubrovnik je imao i ljetni blagdan svetog Vlaha kada se  5. srpnja štovalo darovanje relikvijara lijeve ruke svetoga Vlaha. Dakle, dva puta godišnje država dubrovačka, uz vjerske nazore, podsjećala je da je on taj glavni lik pa čak i politička osoba. Dubrovnik nikada nije imao istaknutih političkih osoba pa je sveti Vlaho bio njegova glavna i politička ikona. Dubrovačka republika je putem toga državnoga i vjerskog kulta odašiljala poruku o sretnom gradu Dubrovniku koji sretno i berićetno živi u miru i u skladu. Sveti Vlaho je bio sastavnica i vanjske i unutrašnje politike. Kada čitamo Laus na blagdanu Svijećnice mi znamo samo onaj zadnji akcent – Živio sveti Vlaho! Ali ako ga iščitavamo u cijelosti, onda vidimo da je Veliki admiral otvarajući Festu pozdravljao sve države s kojima je Dubrovnik imao diplomatske odnose. No, važno je primijetiti da u tom pozdravljanju nije bilo Mletačke republike i lava svetog Marka. Dakako da o vjerskom segmentu nema nikakve upitnosti. Mi smo mu svi odani, mi osjećamo njegovu zaštitu. Ja osobno imam veliko povjerenje i ufanje u toga sveca da će me obraniti i zaštiti jednako kao i svoj dragi grad. Sveti Vlaho Dubrovčanima jako puno znači. Mi smo to osjetili nejdirljivije i najbolnije u vrijeme Domovinskoga rata kad su nam svi likovi i svi kipovi svetoga Vlaha bili zastrti jer su bili kulturna dobra. Mi smo znali da iza tih vreća, da iza tih zastora stoji on i njegova nebeska zaštita. Mi smo mu se molili iz utroba skloništa i on je i u Domovinskom ratu učinio čudo nad Dubrovnikom jer njihova čizma nikada nije kročila na bijeli kamen Straduna. Jest da je okolica stradala, jest da smo dobili tone čelika i granata, jest da je izvršen neoprostivi kulturocid nad tim gradom, ali zaštita našega parca nas nikada nije ostavila.

Foto: Grgo Jelavić / PIXSELL

U staro vrijeme festa je trajala sedam dana. Prvo je bilo trodnevlje, a tako je i danas kada vrsni propovjednici drže nadahnute homilije u crkvi svetog Vlaha. Nakon toga nastupa Svijećnica i tada je otvor Feste. Festa svetoga Vlaha je jedan prekrasan milenijski kontinuitet, ali je kroz stoljeća doživjela mijene u svojoj stalnosti. Ovo što vidimo danas na Festi je scenografija iz 1938. kad su prvi put na Sponzu došli trubljači i kada su poletjele bijele golubice. Moramo reći da nije bilo jednako slaviti Kandeloru kad je bila državna Festa, kad se slavilo pod nenarodnim, okupatorskim režimima, uključujući i komunistički. Posebno je revitalizirana i na dostojanstven se način slavi otkad smo dobili svoju državu jer je Festa svetoga Vlaha, kao i nekad, ušla kao proslava u Statut grada Dubrovnika. To je najveći i najsvečaniji dan grada Dubrovnika kada se dodjeljuju nagrade. To je slavlje i festa ki dohodi nami jedamput na godište, ako ćemo se držati Gundulića. Otvor Feste bude jako svečan, trznice prinose na blagoslov plodove zemlje: kruh, ulje, vino, voće, vosak i dvije bijele golubice i onda se čitaju dolazni telegrami.

Foto: Grgo Jelavić / PIXSELL

Gdje god jedan Dubrovčanin i Dubrovkinja živi, tu je i sveti Vlaho. Nakon čitanja telegrama bude Proglas Feste i nakon toga grličanje na koje hrle rijeke ljudi. U katedrali bude Večernja i birani koncerti dubrovačkih i inozemnih izvođača i tako Kandelora završi. Sama festa počinje rano u zoru i navijeste je Dubrovački trombunjeri koji također vuku svoje daleko podrijetlo od nekadašnje dubrovačke vojske. Kroz trombunjere bi se mogla iščitati cijela povijest naoružanja te male Dubrovačke republike. Oni plotunima od 6 sati ujutro ispaljuju salve i točno po redoslijedu Feste znaju kada pucaju, na koji način i odakle pucaju.

Trombunjeri / Foto: Grgo Jelavić/PIXSELL

Služi se i sveta misa na otvorenom i to je tradicija koja je duga 40 godina. Na misi su dubrovački, regionalni, ali i državni i inozemni uglednici, vojska, policija, vatrogasci, osobe iz javnog i kulturnog života… Pitanje je prestiža biti na Festi svetoga Vlaha. Onda kreće ta veličanstvena i neponovljiva procesija koja je tijekom povijesnog slijeda, pa i katastrofa koje su zadesile Dubrovnik, mijenjala svoj smjer. Kreće se iz katedrale pa se ide Ulicom od puča, kod Onofrijeve fontane se zaokrene i Stradunom se vraća do crkve svetog Vlaha. S moćnikom glave svetog Vlaha procesija prolazi kroz crkvu, izlazi kroz stražnji ulaz da bi se ponovo vratila u katedralu gdje se svete moći odlože i nakon toga završava službeni dio.

Prvu nedjelju nakon Svijećnice Festa završava na Gorici svetog Vlaha. Zašto baš tamo?

Gorica svetoga Vlaha je jedan poseban dubrovački topos. Naime, to je prva crkva izgrađena parcu izvan zidina. Ona je na tako prekrasnom mjestu. Kako je rekao pokojni dubrovački biskup Mato Vodopić ‘s toga mjesta puca pogled na predivni Dubrovnik i na sve četiri strane svijeta’. Tako je rekao biskup i književnik, a ja kao povjesničar dodajem da je to bilo uporišno, strateško mjesto s kojeg se moglo osmatrati na sve četiri strane svijeta, a Dubrovnik je znamo uvijek bio na neki način ugrožen. U toj crkvi se, dakle, slavi završnica Feste. Počne u svečevoj crkvi u gradu gdje iziđu trombunjeri, gradska glazba, festanjuli – redatelji Feste i ostali koji se upute preko Straduna, iziđu na Vrata od Pila, putem Boninova gdje ih pozdravljaju sve crkve svojom zvonjavom…

Procesija od crkve svetog Vlaha do crkvice na Gorici svetog Vlaha. / Foto: Grgo Jelavić / PIXSELL

Na Gorici svetoga Vlaha lapadski župnik crkve svetog Mihaela služi misu i cijela ta povorka ljudi se vraća istim putem u grad. To sve mora biti obavljeno do podne kada se svi vrate pred crkvu svetoga Vlaha gdje ih dočeka dragi, sjajni rektor don Toma Lučić sa svojim festanjulima. Skine se barjak svetoga Vlaha, paž ga dobije složenog na plišani jastučić i tako barjak čeka sljedeću Festu. Tada je narod dubrovački zadovoljan i Vlasići završavaju. Vlasići je stari naziv za Festu od početka trodnevlja do Gorice. Onda ostaje priprema cijele Dubrovačke biskupije za iduću godinu.

Gorica svetog Vlaha / Photo: Grgo Jelavić / PIXSELL

Kako današnje generacije, mladi stanovnici Dubrovnika, gledaju na Festu i jesu li svjesni baštine koju su naslijedili?

Taj se odgoj donese od doma. Kad doma čuješ tko je i što je sveti Vlaho, onda nije teško takvu tradiciju prihvatiti. UNESCO-ova zaštita je pospješila ugled Feste i u očima samih Dubrovčana jer to je dalo neku novu zahvalnost i emociju. Sveti Vlaho u Dubrovniku ima i svoje nastavljače i svoju djecu koja se educiraju. Tu festu se ne smije folklorizirati. Ne smije doživjeti komodifikaciju kulture kao što cijela naša nematerijalna baština doživljava ili se s njom to pokušava. Ona mora zadržati svoj lokalni sjaj, svoj čar i svoj kolorit pa onda i vrijednost i nacionalnoga i UNESCO-ovoga dobra. Ali ima tu još nešto što će svetoga Vlaha održati za sva vremena. Bez vjere, bez katoličke tradicije, bez bliske povezanosti dubrovačkoga puka i odanog mu zagovornika svetoga Vlaha, bez ljubavi za svoga parca i zahvalnosti ne bi se mogla održati ta vjekovna tradicija, premda Dubrovčani imaju kulturu nasljeđivanja. Upravo po toj tradiciji i po toj kulturi Festa svetoga Vlaha je postala festa za cijeli svijet. Divno je doživjeti Festu svetoga Vlaha u toj jedinstvenoj scenografiji svima nama u Dubrovniku, a svi koji dođu i koji ju vide zajedno s Dubrovčanima uskliknu onu: Živio sveti Vlaho! Mislim da će ta milenijska tradicija ostati živjeti i dalje ma kakvo vrijeme bilo. Barem to tako želim.

Svečana procesija ulicama grada s moćima sveca koje se čuvaju u katedralnoj riznici. / Foto: Grgo Jelavić/ PIXSELL