Bl. Miroslav Bulešić / Foto: Župni arhiv rodne župe bl. Bulešića, sv. Vinko Svetvinčenat

Biskupijski postupak za proglašenje blaženim don Miroslava Bulešića otvoren je 24. travnja 1956. Tijelo mu je u župnoj crkvi u Svetvinčentu od 2003., a blaženim mučenikom proglašen je 28. rujna 2013. u pulskoj Areni. O spomendanu bl. Miroslava, 24. kolovoza, portal Crkva na kamenu donosi razmišljanje biskupa Perića.

Nema svete osobe bez istinske poniznosti. A da se poniznost stekne, treba se boriti protiv vlastite urođene oholosti. Pogledajmo kako se ovaj mladi moderni mučenik u vrijeme svoga osmogodišnjega školovanja u sjemeništu u Kopru (1931.-1939.), četverogodišnje bogoslovije u Rimu (1939.-1943.) i četverogodišnjega svećeničkog djelovanja u Istri (1943.-1947.) borio protiv oholosti.

Preuzimamo neke citate iz knjige Duhovni dnevnik [DD] bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika, koju je priredila Vicepostulatura, Pazin, 2017. i kratko se osvrćemo na Blaženikovu borbu protiv ljudske oholosti, koja je ne samo “glavni grijeh”, nego je na prvom mjestu od sedam glavnih grijeha u našem životu.

Što je oholost?

Rim, 28. ožujka 1943., duhovne vježbe uoči svećeničkoga ređenja, DD., str. 126. – “Protivna poniznosti jest oholost: koja se sastoji u tome, da se pripiše sebi ono što je Božje, njome se hoće postati Bog: ‘eritis sicut dii’ (bit ćete kao bogovi – Post 3,5). To Bog ne može podnositi; oholost se baš točno protivi jednosti Božjoj”. – Pogođen opis oholosti koja je protivna poniznosti: ohol čovjek pripisuje sebi što je Božje. Poniznost je istina, a oholost je laž. Ne samo da čovjek laže da je nešto njegovo, a nije njegovo, nego i krade od Boga darove i hvali se da su njegovi.

Pitaš jednoga maloga, koji je propao u 2. razredu, kako je prošao u školi, on odgovara: vrlodobrim! – Oho-ho! Od toga oho-ho dolazi oho-lost. Nastavnik ocjenjuje učenika iz matematike dvicom, i to jedva dva, više poklonjena, nego zaslužena, a on skoči na noge i prkosno dobaci da je zaslužio odličan (5). Ova razlika od tri ocjene između nastavnikove dvice i učenikove petice jest pustoš i praznina, učenikova oholost, umišljenost.

Daj da ne ištem sebe, nego jedino Tebe, daj da sam iskren [pred] samim sobom i s Tobom, daj da ne pristajem nego uz istinu, i da se ne strašim istine!

Ili, student tvrdi da je visok 185 cm, a nije nego 170 cm: ovo 15 cm očite laži, to je praznina, oholost – student sebe preuzvisuje i falsificira za 15 cm. Ili, drzak vozač vozi 150 km na sat, a tabla mu pokazala da ne smije više od 70 km na sat: ovo 80 km smrtonosne razlike, to je praznina, oholost – vozač preuzetno ugrožava i svoj i tuđi život. Oholost je sama laž, oholost je od đavla, jer je đavao “otac laži”; oholost je krađa, prisvajanje tuđega; umišljenost da imaš i možeš, a nemaš i ne možeš; uobraženost da znaš, a ne znaš; napuhanost – samo zrak, praznina, samodopadnost. Nu mene!”

Mlada misa Miroslava Bulešića / Foto: Župni arhiv rodne župe bl. Bulešića, sv. Vinko Svetvinčenat

– Đakon Miroslav 15 dana prije svećeničkog ređenja u duhovnim vježbama u bazilici sv. Pavla u Rimu posvješćuje sebi da je oholost laž, krađa, licemjerje, drskost. I sigurno je žarko Boga molio: “Od potajnih grijeha očisti me! Od oholosti čuvaj slugu svoga da mnome ne zavlada” (Ps 20,13-14). Oholost je tajan grijeh koji mi se sakrio ispod kože, i nagoni me da lažem protiv istine, da ocjenjuješ sebe najvišom ocjenom, a zaslužuješ najnižu; da umišlja da je najbolji igrač, a on najgori; da vozimo preko svake mjere pa makar direktno pregazili skupinu školske djece.

Izvor svake nesreće

Dajla, 30. kolovoza 1942., duhovne vježbe, DD., str. 49, Miroslav piše: – “Oholost, moj Bože, protivi mi se i priječi mi napredak na putu savršenstva. Prokleta oholosti, izvor svake nesreće, i mene hoćeš da staviš u nepriliku, u pogibao. Otiđi od mene, đavle oholosti, i nastani se u meni, anđele poniznosti. U poniznosti daj mi živjeti, moj Bože. Daj da ja vidim ono što sam pred Tobom, daj mi milost uvjerenja da nisam ništa drugo nego neznatno biće, grešnik, te da si ne mogu, i ne smijem ništa pripisati izvan grijeha, koji me uvijek prati. Ničim se ne mogu oholiti, ja sve što imam, imam od Tebe, o Bože, ili posredno od drugih. Zato: zašto ću se uzvisivati? Zašto ću se kititi tuđim perjem?”

Bl. Miroslav Bulešić / Foto: Župni arhiv rodne župe bl. Bulešića, sv. Vinko Svetvinčenat

– Eto prave riječi: oholost je kititi se tuđim perjem. Ona djevojčica u trgovini ukrala ogrlicu i donijela je mami za rođendan. “Odakle ti ogrlica?” – pita je mama. Našla. Gdje si je našla? Uzme malu za ruku i u trgovinu da vrati ogrlicu: Oprostite, molim vas… Ako mamu voliš, onda ćeš biti poslušna, a ne kradljivica! Nemoj kititi mamu ukradenom ogrlicom, tuđim perjem, nego je počasti svojom poslušnošću. To je njoj najljepša ogrlica! Zlatna!

Od potajnih grijeha očisti me! Od oholosti čuvaj slugu svoga da mnome ne zavlada!

– Bogoslov Miroslav moli Boga da uvidi da nije ništa drugo nego “neznatno biće, grešnik”. Moli da sebi ne pripisuje ništa osim grijeha koji ga “uvijek prati”; da uvijek bude uvjeren da sve što ima od Boga prima. Moli da se u njemu nastani “anđeo poniznosti”, a ne “đavao oholosti”. Odstupi od mene, đavle oholosti, a pristupi, anđele poniznosti! Moli da se ne kiti tuđim perjem!

Istina oslobađa

Pula, 9. – 12. listopada 1942., duhovne vježbe za đakonat; 10. 10. 1942., DD., str. 79, Miroslav zapisuje: – “Ta se [poteškoća] sastoji u mojoj oholosti. Moj Bože, daj da predobijem [svladam] samog sebe. Daj da ne ištem sebe, nego jedino Tebe, daj da sam iskren [pred] samim sobom i s Tobom, daj da ne pristajem nego uz istinu, i da se ne strašim istine. Daj da se odlučno borim protiv đavla i svijeta. Daj da Ti uvijek ugodim”.

– Eto krjeposti poniznosti – svladati samoga sebe; ne strašiti se govoriti istinu: u kući, u školi, u crkvi, u ispovjedaonici, a ne prosipati smutljive laži! Ako lažeš, onda si prazan, ohol, opasan.

Daj da moje srce bude  sasvim u Tvojim rukama!

– Bogoslov Miro moli Boga u duhovnim vježbama pred đakonat: “Daj da sam iskren [pred] samim sobom i s Tobom, daj da ne pristajem nego uz istinu, i da se ne strašim istine”. On je svjestan: ako govorim istinu, Bog je uza me. Isus mi je zajamčio da će me samo istina osloboditi. Isus je Istina, i samo Istina. Ako lažem, Isusova Istina ne stoji uza me. Ja kao svećenik padam ako imam lažnu diplomu, lažnu iskaznicu. Ja kao profesor padam ako izdajem lažnu svjedodžbu drugima. Tko izdaje lažnu putovnicu ili lažnu novčanicu, podliježe oštru progonu i dugoročnu zatvoru. Je li tako?

Ili mlada Bettina ili Mlada Misa

Rim, 4. prosinca 1942., DD., str. 98-99, bogoslov Miroslav piše: – “Majko, danas mi je došlo drugo pismo. Bettina se pokajala za onako sramotno pismo pa me pita oprost. Ja njoj od srca opraštam i hoću da zaboravim na sve. […] Pomozi joj, Majko, da se povrati na pravi put. Govorio sam o tom sa svojim duhovnim ocem: vikao je na me i kazao mi je da sam neoprezno činio kad sam joj počeo pisati; zabranio mi je da joj pišem. Htio bih joj pisati, ali neću, kad mi je on zabranio. […] – A ohol sam još! Htio bih joj pisati samo da me ne kudi. Ali što će mi da ona govori i najveće zlo o meni, kada sam ja na miru s Bogom i s Tobom, Majko! […] Majko, kada idem doma, očuvaj me i gledaj me da ne bih prekršio svoja obećanja. Od Bettine i od Alde očuvaj me. Daj da bude moje srce sasvim u Tvojim rukama”.

U poniznosti daj mi živjeti, moj Bože!

– Neka mu djevojka, Bettina, pisala “sramotno pismo” kao bogoslovu u Rim. On joj htio odgovoriti. Otišao duhovniku i duhovnik mu savjetovao odnosno zabranio da joj piše: zaplest ćeš se; izgubit ćeš duhovan mir i svećeničko zvanje. Nisi jači od Davida, ni mudriji od Salomona, pa obojica padoše, uđoše u povijest s najsramotnijim grijesima.

– Bogoslov Miro toga je svjestan: ili Bettina ili svećeničko ređenje. Pred njim su još četiri i pol mjeseca da bude zaređen za svećenika. On misli da je jak, a nije. On misli da će se oduprijeti tjelesnim napastima, a ne će. A tu se još privezala i neka Alda. Valjda se natječu njih dvije, Bettina i Alda, koja će osvojiti mladoga bogoslova pred njegovo ređenje. Miro, pamet u glavu! A strah Božji u srce! Zato Miro moli: “Od Bettine i od Alde očuvaj me, [Bože]. Daj da bude moje srce sasvim u Tvojim rukama”.

Relikvija bl. Miroslava Bulešića u oltaru župne crkve u Svetvinčentu / Foto: Danijela Fattorich

Uslišan

Rim, 12. lipnja 1943., duhovne vježbe, DD., str. 136, Miro zapisuje ovu molbenicu Djevici Mariji: – “Majko, u Tvoje se ruke predajem i preporučujem se Tebi. Ti znaš moje velike potrebe, Ti poznaš moju nejaku volju. Ti vidiš moje mane: moje sebeljublje, moje oholosti! Svu skrši u meni tu slabu [zlu] travu i posadi u moje srce ljubav živu, djelujuću, osnovanu na vjeri i u ufanju. Isprosi mi te milosti od Duha Svetoga. Neka se on nastani u meni i on neka vlada nada mnom. On neka mi pomogne u spoznaji samog sebe, i neka popravi i izravna u meni ono što je krivo!”

– Gospa ga je doista i uslišila, sve je prenijela Duhu Svetomu, koji je bdio nad njim. Provjeravao ga u kušnji, a čuvao u napasti. Pratio ga svojom milošću. Do pobjede. Do oltara da postane misnik. Do oltara da postane blaženik, mučenik.

Blaženi don Miroslave, mučeniče, pomozi nam da ne budemo ohole praznine, nego ponizne punine milosti Božje!