Na početku nisam ni znala što znači riječ „terapija“. I dan danas ne volim tu riječ, jer mladiće i djevojke koji ovdje dolaze (u zajednicu Cenacolo op. a.) ne smatram bolesnima: nemaju niti čir niti karcinom, niti išta slično. Oni su umorni, ugasla pogleda i ranjena srca. Koja bi to “terapija” mogla biti koja bi im vratila radost života, ako ne ona koju sam i ja osjetila u trenutcima kad mi je srce bilo ranjeno i razočarano? Molitva. Njome sam uspijevala probuditi nadu, podignuti glavu i vjerovati da će doći bolja vremena. I uvijek bi došla. Tako sam odlučila predložiti mladima put vjere.

Molitva, na tih i neprimjetan način, mijenja čovjeka: ako je netko primjerice ljutit, kroz molitvu postaje mirniji, strpljiviji, suosjećajniji. Ja što više molim to Božje milosrđe prožima moj život. Kroz molitvu su se ispunile sve moje važne želje. „Terapija“ je dakle ova: molitva. Kada ideš doktoru on određuje dijagnozu i potom terapiju. Tako i mi u Zajednici svako malo postavljamo dijagnozu pitajući se: jesmo li u istini? Živimo li u čistoći? Jesmo li ponizni? Nakon toga slijedi terapija, a ta se sastoji od odluka. Primjerice, napravit ću ovo umjesto onoga, promijenit ću svoj odnos prema ovoj osobi, otići na to mjesto umjesto na ono drugo.

No molitva nije samo „terapija“ koja se koristi onda kada nisi dobro, kada je nutarnji život bolestan. Molitva je staza koja usklađuje cijelo naše biće. Ona je puno više od terapije, ona je hrana života.

Prvi korak u molitvi je misliti na ono što govoriš. Važno je dobro izgovoriti molitvu. Izgovaraš: „Zdravo Marijo, milosti puna…“, „Oče naš…“. A onda pomisliš: ali zašto „Oče naš“, a zašto ne „Oče moj“? No ipak je „Oče naš“, jer ako imamo zajedničkog Oca, našeg Oca, onda je onaj bližnji moj brat, ona je moja sestra, jer i moj bližnji moli kao i ja „Oče naš“, te smo tako sinovi istoga Oca. Trebamo dakle misliti na ono što izgovaramo. Prelaziti s riječi koja izlazi iz naših usta na smisao toga što izgovaramo, na istinitost te riječi… Malo po malo molitva postaje govor duše.

Molitva je hrana bez koje ne možemo. Može li se upravljati nekim vozilom ako nema upravljača? Ima sve: motor, četiri kotača, ali nedostaje upravljač. I onda ti kažu: „Evo, darujemo ti ga!“ Tako je i s molitvom: život bez molitve je kao automobil bez upravljača: ima sve, ali ga ne možeš voziti. Pretvaramo se da živimo, ali ne uspijevamo, blokirani smo, stojimo, iako je sve ostalo ispravno: motor, kočnice, kotači… Život bez molitve je nepotpun. Ako stvorenje ne susretne Stvoritelja ne zna čije je dijete. Tada traži, luta, potpuno je smeteno i izgubljeno. Molitva pak daje našem životu jednu sasvim novu dimenziju.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Majke Elvire Punina radosti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.