Vjera – uvjerenost u zbiljnosti koje ne vidimo

Što je vjera? Ona nije znanje. Ona je Božji dar, ali u isto vrijeme glavni pokretač našega života. Jer, veli Pavao, ako se samo u ovome životu pouzdajemo u Krista, „najbjedniji smo od svih ljudi“. I mi stojimo pred tajnom vjere, pa koji puta i mi kažemo: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!“ (Mk 9,24). Vjera izmiče dokazivanju, vjera nije zorno gledanje. Vjera je pružena ruka. Vjera je uzvraćena ljubav. Vjera je pouzdanje. Vjera je povjerenje u tolike svjedoke. Vjera je dar koji molimo od Boga, vjerujući da Bog progovara svakome čovjeku koji ga iskrena srca traži.

Današnji odlomak iz Poslanice Hebrejima govori o vjeri kroz lik Abrahama kojega nazivamo praocem naše vjere. Naime, upravo po vjeri Abraham, starac, uputio se u daleku zemlju iščekujući potomstvo od kojeg će nastati velik narod. Imajući čvrstu vjeru u Boga, bio je spreman žrtvovati vlastitog sina. I doista, Bog je ostao vjeran svojim obećanjima. Doveo je Abrahama u obećanu zemlju, podario mu sina Izaka od kojeg je stvarno potekao jedan cijeli narod, onaj iz kojega je po tijelu i naš Gospodin Isus Krist.

Vjera je već neko ìmanje onoga čemu se nadamo

Poslanica veli na početku: „Vjera je već neko ìmanje onoga čemu se nadamo.“ Ističemo naglasak na riječi „ìmanje“, što zapravo znači „posjedovanje“. Iako ne vidimo, iako samo vjerujemo, ipak posjedujemo. Kako? Čovjek koji vjeruje u ljubav Božju, u Kristovo spasenje, čovjek koji – milošću Božjom – vjeruje da po Kristu postaje Kristovim sustolnikom u nebeskom kraljevstvu, koji, štoviše, prema riječima Pisma vjeruje snagom Kristovom, postaje zajedničar Kristove božanske naravi (2Pt 1,4), taj čovjek već sada, ovdje na zemlji, posjeduje tu radost, već sada je dionik te milosti. To je onaj teološki izričaj: „već, ali ne još“, kako to veli Ivan: „Sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.“

Mi već jesmo djeca Božja, mi smo već dionici božanskih stvarnosti, samo se to u ovome svijetu još ne može očitovati. Zato su apostoli punim srce i punim uvjerenjem naviještali radosnu vijest, jer je ta radosna vijest bila dio njihova života, jer su već uživali plodove Kristova spasenja. To je temelj naše radosti i našega mira. U vjeri i po vjeri već danas posjedujemo darove Duha, već danas kušamo darove njegove ljubavi, već danas bez mrmljanja podnosimo nevolje života, baš kako Pavao veli: „Znam komu sam povjerovao“ (1Tim 1,12). To je taj duboki mir svih Kristovih učenika, to je ta radost otkupljenih.

Kao vjernici, znamo da nam nitko neće moći uzeti te radosti. Zato su kršćanski mučenici i u tamnicama – kao naš dragi blaženi Alojzije Stepinac – živjeli u dubokom miru i evanđeoskoj radosti. Oni su duboko u sebi bili svjesni Isusovih riječi: „Sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće (Iv 16,22). Tako život istinskog Kristova vjernika jest živo, življeno evanđelje – radosna vijest Kristova spasenja koja je već sada nazočna među nama. I mi vidimo plodove svoje vjere, svjesni koliko nam Bog daje i mira i radosti, unatoč kušnji i unatoč nevoljama, baš kako veli Pavao: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi“ (Rim 8,35.37).

Čeznu za boljom, to jest nebeskom domovinom

Na koncu veli poslanica, i Abraham i Sara su umrli, a da svojim očima nisu vidjeli ispunjenje svih obećanja. To je slika koja govori da su oni čeznuli za konačnom, vječnom domovinom. To je onaj vječni Jeruzalem u koji smo zagledani. Dok nosimo u sebi radost zbog toga što smo već dionici Kraljevstva, mi „pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista (Tit, 2,13). To je ona nada u istinitost Božjih obećanja. Veli Pavao: „Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“ (Rim 8,18). Kako opisati ono čemu se u konačnosti nadamo? Opet veli Pavao: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1Kor 2,9).

U ovoj svetoj misi zahvaljujemo Bogu za izabranje, za vjeru, za život sadašnji i vječni, koji nam je obećan, na koji smo pozvani. Doista, „Vjeran je Onaj tko vas poziva: on će to i učiniti. (1Sol 5,24). Neka nam Gospodin po otajstvima koja danas slavimo, umnoži vjeru, učvrsti nadu i usavrši ljubav.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. prof. dr. Zvonka Pažina prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.