Nakon poplave koja je prije nekoliko godina pogodila južni dio Benina, mnoga su djeca ostala bez roditelja i bez osnovnih uvjeta za život. U razgovoru s prijateljima vlč. Odilon Singbo, beninski svećenik s hrvatskom adresom, iznio je ideju da se izgradi dom za djevojčice koje su nakon poplave ostale siročad, jer zbog tamošnjeg mentaliteta one nemaju previše mogućnosti za obrazovanje i primjeren odgoj. Brojni dobrotvori iz Hrvatske i Njemačke pridonijeli su otvaranju Doma u kojem je danas smješteno 28 djevojčica. One marljivim učenjem odrastaju u žene obučene za rad te osnažene Duhom Svetim, zahvaljujući pastoralnoj brizi redovnica koje vode ovaj dom.

U emisiji Put pod noge volonterka Josipa Galić prenosi nam iskustva rada u Domu sv. Ivana Pavla II. u koji uvijek dolazi punih kofera, a iz njega se vraća punog srca i širokog osmijeha.

“Davno sam negdje pročitala da svaki čovjek koji dođe u Afriku ostavi tamo jedan dio svog srca i to je stvarno tako… i kao da se stalno iznova vraća tamo po taj dio svog srca”

kaže nam Josipa i u nastavku emisije svjedoči o teškim sudbinama mnogih djevojčica u Beninu koje, zbog siromaštva, bivaju prodane da rade kao služavke ili pak ostaju potpuno neškolovane jer se smatra neisplativim ulagati u njihovo obrazovanje.

No, unatoč svim tim potresnim pričama, Josipa u Beninu nailazi na veliku radost u svakodnevici tamošnjih ljudi, osobito na nedjeljnim misama koje su, kaže, za nju poseban afrički doživljaj… “Sjećam se jednog prijatelja koji je rekao nakon nedjeljne mise: Ja sada vjerujem da Bog postoji! Posebne su te nedjeljne mise zato što nedjeljom sve živne, sve je šareno, zeleno, veselo, i naravno, taj njihov način slavljenja Boga uz bubnjeve, uz sve te sitne afričke instrumente, uz neizostavni ples… Čini se kao da oni nemaju razloga za slavlje, iz pozicije nas koji dolazimo iz ovog uređenog bijelog svijeta, ali oni uistinu dušom i tijelom i umom u tom trenutku slave Boga i zahvaljuju za sve ono što imaju i mislim da bi to trebala biti pouka nama koji dolazimo iz ovog dijela svijeta.”

Među drugim posebnim doživljajima, Josipa Galić ističe kišu koja u nama najčešće budi negativne asocijacije, dok je u Africi blagoslov te nam prenosi dojmove afričkog Božića koji je dva puta doživjela: “Nije bilo lampica, nije bilo kolača, nije bilo poklona, nije bilo ludila, trčanja, dućana, nego uistinu prava priprema za ono što dolazi, za ono čemu se mi kršćani veselimo, a to je dolazak Isusa Krista, Njegovo rođenje.”

U zemlji koju je obilježila tragična prošlost ropstva i u kojoj i danas za mnoge nema osnovnih životnih uvjeta, toliko je stvari koje možemo dobiti i naučiti, a koje mislimo da imamo i znamo… ljubav, zahvalnost, poniznost… i još nemjerljivo mnogo više…

Cijelu emisiju Put pod noge poslušajte ovdje: