Kako živjeti, a da u prvom redu ne bude naš vlastiti ego? O tome na društvenim mrežama promišlja svećenik Zadarske nadbiskupije don Marin Batur, a njegovu objavu donosimo u cijelosti.
Od želje da budemo slavljeni, – oslobodi me, Isuse!
Od želje da budemo hvaljeni, – oslobodi me, Isuse!
Od želje da budemo omiljeni, – oslobodi me, Isuse!
-Iz Litanija poniznosti
——————————–
Veoma težak ispit iz duhovnosti. Kako živjeti, a da u prvom redu ne bude naš vlastiti ego? Ponekad valja postaviti pitanje o autentičnosti obraćenja. Jesmo li mi zbilja doživjeli preokret u svojem životu ili je onaj prijašnji nered zamjenila religija u kojoj zapravo nema osobnog susreta s Bogom?
Kršćani koji su usmjereni isključivo na sebe padaju na ovim kriterijima autentične duhovnosti. Možemo mi biti vrhunski govornici, pisci, propovjednici, omiljeni milijunima fanova, kupiti milijarde pregleda i lajkova po društvenim mrežama, ali kako to izgleda pred Bogom? Ovisi o motivu našeg djelovanja.
Ako nešto činimo ne imajući ništa osim Boga pred očima tada je naše djelovanje Bogu ugodno i na korist Crkvi. U suprotnom mi samo zarađujemo na račun Boga. To je nekakav oblik ‘tržišne religije’ ili kršćanstva kao valute koju je sada uputno prodati.
Svi smo mi samo instrument u Božjim rukama i samo Bog može dati da naš rad na njivi urodi plodovima. Ali zato Bogu moramo dati mjesto koje mu pripada – da bude slavljen, hvaljen i omiljen. Ako mi zauzmemo Njegovo mjesto onda nema života u Crkvi.
Sveti Pavao u poslanici Galaćanima piše da nakon Božje milosti u svojem životu nije odmah uzišao u Jeruzalem k onima koji su bili apostoli prije njega nego je otišao u Arabiju, a tek nakon tri godine otišao je Petru u Jeruzalem. (Petar kao jamac vjere). Poanta; i Pavao je imao ozbiljno vrijeme duhovnog povlačenja u osamu, razmatranja, kontemplacije, studiranja stvari i Božjeg misterija. Nije ‘s danas na sutra’ počeo Sveto pismo pisati. Nije sebe stavljao u prvi plan već je jedini motiv njegovog djelovanja bio Isus Krist da su crkve mogle kazati ‘Negdašnji naš progonitelj sada navješćuje vjeru koju je nekoć pustošio’.
Obraćenje koje nije autentično prati postojana želja biti vođa svima. Ne daj Bože nešto prigovoriti tim ljudima, ukazati na kakvu pogrešku… cijeli svijet će se srušiti… postat će neviđene žrtve. Nisu kadri reći ‘oprosti, pogriješio sam’. Samodopadni ego ne dozvoljava prigovoriti nešto njihovoj savršenosti. Pobožno ruho u koje su uvijene njihove rečenice samo su obijeljeni grobovi koji u sebi kriju mrtvilo oholosti.
S druge strane pravi kršćanin teži samozatajnosti. To je npr. ponašanje Benedikta XVI dok boravi u tišini. Napustio je svu onu papinsku moć i utjecaj kojeg je imao jer je dobro Crkve to tražilo i jer mu je Isus Krist bio u prvom planu. Naučiti se stati po strani i ne biti pred milijunima koji bi ga slavili i hvalili. To može samo čovjek koji živi autentičnu duhovnost.
Kršćanin koji je iskren svojim djelovanjem nikada neće stvarati štetu Crkvi. Nikada neće poticati na podjele pa ako treba i strpljivo će podnositi nepravdu.
Svi smo mi samo instrument u Božjim rukama i samo Bog može dati da naš rad na njivi urodi plodovima. Ali zato Bogu moramo dati mjesto koje mu pripada – da bude slavljen, hvaljen i omiljen. Ako mi zauzmemo Njegovo mjesto onda nema života u Crkvi.