U danima kada se Hrvatska prisjeća žrtve Vukovara i Škabrnje, Vukovarski vodotoranj, jedan od najsnažnijih simbola stradanja i otpora hrvatskoga naroda, postao je prostor susreta umjetnosti, vjere i sjećanja. Svoju izložbu ondje je otvorila mlada umjetnica Eva Vukina, čiji radovi povezuju patnju hrvatskoga naroda s Kristovom mukom, ali i nadom uskrsnuća.
Riječ je o prvoj izložbi umjetničkih slika u Vukovarskom vodotornju, a umjetnica ne skriva koliko joj ta prilika znači.
„Kao da sam oduvijek priželjkivala da jednoga dana, u vrijeme obljetnice pada Vukovara, budem ovdje i na neki način pridonesem svečanom obilježavanju ovoga događaja. Bog je na kraju providio da budem upravo ovdje, i to u srcu jednoga od najvećih simbola Vukovara – u Vukovarskom vodotornju“, rekla je za Hrvatsku katoličku mrežu.
Otvorenje izložbe opisuje kao dirljivo, svečano i intimno iskustvo koje će dugo pamtiti.
„Osjećala sam se, a i dalje se osjećam, nedostojnom i malom pred patnjom ljudi koji su branili našu domovinu. Bila sam iznimno emotivna. O svojim sam radovima govorila sa suzama u očima. Primijetila sam da su na kraju otvorenja i mnogi drugi brisali suze.“

Privatna arhiva
Domoljublje koje joj je usadio otac
Iako pripada generaciji koja nije osobno proživjela Domovinski rat, Vukovar već godinama zauzima posebno mjesto u njezinu stvaralaštvu. Ljubav prema domovini, uz vjeru, naslijedila je od pokojnog oca.
„Još kao maloj djevojčici pričao mi je o ratu, s neopisivim ponosom i žarom. Taj njegov žar osjećam i ja.“
Upravo je suosjećanje s ljudima koji su prošli ratna stradanja u njoj probudilo želju da im svojim umjetničkim darom pruži podršku i utjehu.
„Volim umjetnošću izreći ono što nosim na srcu, približiti ljudima Evanđelje, prikazati ljudsku patnju kroz Isusovu patnju. To je moj način da progovorim o onome što je ponekad teško izreći riječima.“
Djevojčica u plavom kaputiću – slika kojom je sve počelo
Jedan od njezinih prepoznatljivih radova, „Djevojčica u plavom kaputiću“, nastao je još tijekom studija. Bila je to prva slika koju je posvetila stradalima u Vukovaru.
Dok je gledala snimke ratnog Vukovara, pozornost joj je privukla uplakana djevojčica u koloni ljudi.

Privatna arhiva
„No, na njezinim sam ramenima vidjela Isusovu i Marijinu ruku koje je tješe. Zaustavila sam taj kadar i prenijela ga kistom na papir.“
Slika je pronašla put do ljudi kojima je upravo takav prizor bio potreban.
„Ljudi su mi zahvaljivali, bili ganuti, a meni je to bilo dovoljno. To je moj poziv. To je smisao umjetnosti.“
„Ono što je slomljeno na zemlji, na Nebu je obnovljeno“
Posebnu priču nosi slika „Vukovar na Golgoti“, koja je nastala nakon snažnog nadahnuća tijekom nedjeljne mise.
Eva je odlučila slikati na velikom komadu stakla koji je imala u sobi. Postavila ga je na prozor i, kako kaže, „u suradnji sa Svjetlom“ naslikala prizor.
Kada je dovršenu sliku poželjela fotografirati podignutu prema nebu, dogodila se nezgoda.

Eva Vukina/Privatna arhiva
„U trenutku kada sam taj veliki komad stakla podigla prema nebu, on se raspao u mojim rukama. Komadići stakla rasuli su se po travi i okrznuli me po prstu.“
Rastužena, prikupila je dijelove stakla i odnijela ih u atelje, gdje ih je ponovno spojila. Tek tada primijetila je nešto što ju je duboko dirnulo.
„Kada sam ponovno spustila pogled na razbijenu sliku, primijetila sam da linija pukotine tvori obris ptice u letu koja podsjeća na onaj poznati vukovarski spomenik. Ta me simbolika dirnula do suza.“
Jedan komadić stakla nije uspjela pronaći, a upravo je on, prema njezinu doživljaju, predstavljao glavu ptice. Posebnu simboliku prepoznala je i u činjenici da se slika razbila na pet dijelova, što ju je podsjetilo na pet Kristovih rana.
„Branitelji su glava te ptice, glava naše države. Oni su taj izgubljeni komadić stakla, to su ti branitelji kojima se izgubio svaki trag. U našim očima izgubljeni, ali s Bogom ništa nije izgubljeno.“
Za Evu je taj događaj postao snažan podsjetnik na Kristovu prisutnost u ljudskoj patnji.
„Isus je s nama u našim patnjama. Ono što je slomljeno na zemlji, na Nebu je obnovljeno.“

Privatna arhiva
„Njihove suze i zagrljaji najveća su potvrda“
Boravak u Vukovaru donio joj je i susrete s ljudima koji su osobno proživjeli strahote Domovinskoga rata. Njihove reakcije na izložbi ostavile su na nju dubok dojam.
„Ono što sam od njih primila bili su pogledi puni suza i topli zagrljaji zahvalnosti.“
Posebno su je dirnule riječi žena koje su joj priznale da nisu očekivale kako ih nešto još može toliko ganuti nakon svega što su proživjele.
„Neke su žene rekle da nisu mislile kako ih išta više može toliko dirnuti nakon svega što su proživjele, jer su već isplakale more suza. A onda ih je otvorenje moje izložbe ponovno ganulo do suza.“
Upravo u takvim susretima prepoznaje smisao svojega stvaralaštva.
„Njihove su suze i snažni zagrljaji za mene najveća potvrda da su moje slike dotaknule upravo ono mjesto u ljudskom srcu do kojega je ponekad teško doprijeti riječima.“
Umjetnost kao način evangelizacije
Vjera je od samih početaka oblikovala Evin umjetnički put. Svoj talent najprije je odlučila posvetiti slikanju vjerskih motiva, a s vremenom je prepoznala da umjetnošću može služiti i ljudima.
„To je bio poziv unutar poziva.“
Njezina je želja kroz slike približiti ljudima Božju prisutnost, osobito u trenucima patnje i životnih teškoća.
„Kada u svoju patnju uključimo Isusa, ona postaje smislenija i lakša. Upravo je to moj cilj – slikom donijeti Isusa, nadu i ohrabrenje.“
Zato na njezinim radovima Kristova muka nije odvojena od ljudske patnje, ali ni od nade koju donosi uskrsnuće.
„Isusova patnja nije završila smrću, nego uskrsnućem. Smrt nije kraj. U patnji nas Bog ne ostavlja, nego prolazi s nama kroz svaku bol.“
Posebno mjesto u njezinu stvaralaštvu zauzima i prikaz uskrsloga Krista koji grli ranjeni Vukovarski vodotoranj.
„Zagrljaj Vodotornja simbolizira suobličenje s Isusom u patnji, ali isto tako i u uskrsnuću. Hodati s Isusom pod križem znači ne zaustaviti se na patnji i smrti, nego s Njim i uskrsnuti.“

Privatna arhiva
„Neka svatko pronađe ono što mu je najpotrebnije“
Na pitanje što bi voljela da posjetitelji ponesu sa sobom nakon susreta s njezinim slikama, Eva odgovara prizorima koje je prenijela na platno.
„Majka koja je izgubila sina neka ponese sliku Marije koja oplakuje branitelja. Branitelj koji trpi duševne i tjelesne posljedice rata neka ponese sliku Isusa koji polaže ruke na njegovu glavu.“
Onima koji se bore s tjeskobom i boli namijenjen je i prizor Isusove i Marijine ruke na ramenima djevojčice u plavom kaputiću.
„Neka svatko u tim prizorima pronađe ono što mu je u određenom trenutku najpotrebnije – utjehu, blizinu, razumijevanje i nadu. Neka kroz njih osjeti da Bog vidi njegovu bol i da ni u jednoj patnji nije sam.“
„Moj bližnji je moja Hrvatska“
Uoči Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, mlada umjetnica ima i posebnu poruku generacijama koje rat poznaju samo iz priča, knjiga i svjedočanstava.
Poziva ih da čuvaju domovinu, budu zahvalni za žrtvu hrvatskih branitelja i ljubav prema Hrvatskoj pokazuju konkretnim djelima.
„Da bismo više cijenili svoju domovinu, dovoljno je zastati i osvijestiti koliko je ljudi ostavilo svoje žene, majke, djecu i obitelji kako bi branili ovu zemlju.“
Ističe kako se domoljublje ne smije zaustaviti samo na riječima, nego se treba očitovati u radu, talentima i služenju drugima.

Privatna arhiva
„Biti ponosan i zahvalan Hrvat najmanje je što možemo biti. Ali tu ljubav trebamo pokazivati i svojim djelima. Pridonijeti razvoju ove države svojim talentima, svojim radom i služenjem.“
Svoju poruku zaključuje riječima koje sažimaju njezin pogled na domovinu, vjeru i odgovornost prema bližnjima:
„Moj bližnji je moja Hrvatska. Služimo jedni drugima. Poštujmo jedni druge. Ljubimo jedni druge kao što je Bog ljubio nas.“

Privatna arhiva