Misu zadušnicu predvodio je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, a homiliju je izrekao đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Tijelo pokojnoga nadbiskupa Srakića bilo je izloženo u đakovačkoj prvostolnici od jutarnjih sati. Vjernici, svećenici i redovnice dolazili su pomoliti se i upisati u knjigu žalosti. Zajedničku molitvu okupljenih vjernika prije mise zadušnice vodio je đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić, a desetice krunice molili su vjernici laici i redovnice.

„Ova katedrala bila je njegov dom“

Neposredno prije misnoga slavlja lijes s tijelom mons. Srakića prenesen je i položen na sag ispred oltara đakovačke katedrale, na mjesto na kojemu je tijekom života ležao tri puta – prigodom đakonskoga, svećeničkoga i biskupskoga ređenja. Na lijes su položeni simboli službi koje je nadbiskup Srakić obavljao: biskupska mitra, evanđelistar i palij.

Na početku misnoga slavlja nadbiskup Kutleša izrazio je sućut rodbini pokojnog nadbiskupa Srakića te istaknuo kako je đakovačka katedrala bila njegov dom i mjesto njegova duhovnog i svećeničkog rasta.

„Dobri pastir koji ljubi svoje stado“

„Ova katedrala bila je njegov dom. Pod ovim je svodovima kao mladić rastao u pozivu. Ovdje je primio puninu svetoga reda. Ovdje je desetljećima propovijedao, redio svećenike, posvećivao sveta ulja i blagoslivljao svoj narod. Danas ga ovamo donosimo posljednji put sa zahvalnošću i nadom u ponovni susret. Predajemo ga u molitvi u ruke Onoga kojemu je cijeli život služio.”

U homiliji je nadbiskup Hranić podsjetio na životni i svećenički put nadbiskupa Marina Srakića, rođenoga 6. srpnja 1937. u Ivanovcima, a krštenoga u župnoj crkvi Gospe Snježne u Harkanovcima. Istaknuo je kako je osobito volio svoj rodni kraj, Ivanovce, Zelčin i Harkanovce, kao i Valpovo i Podravske Podgajce, kamo je rado odlazio dokle god je mogao.

S 11 godina, 1948., u vrijeme komunističkoga progona Crkve, otišao je u dječačko sjemenište na Šalatu u Zagrebu, gdje je pohađao gimnaziju. Teologiju je studirao u Đakovu, a za svećenika je zaređen 5. ožujka 1960., još tijekom četvrte godine teološkoga studija, u 23. godini života.

„Poteškoće su se u njegovu životu pokazivale kao izazov za još veće i gorljivije vjerničko i svećeničko predanje Bogu i Crkvi te za još zauzetiji rad“, istaknuo je Hranić te rekao kako je pokojni nadbiskup Marin, uz redovite kapelanske i župničke obveze nastavio obrazovanje i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu stekao akademski stupanj magistra znanosti. Ondje je poslije habilitirao i bio proglašen naslovnim docentom na Katedri moralne teologije. Nakon službe prefekta u Bogoslovnom sjemeništu i predavača moralne teologije na Teološkom studiju u Đakovu, upućen je na poslijediplomski studij u Rim, u Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima i na Papinsku akademiju Alfonsianu, gdje je postigao doktorat znanosti.

Po povratku u Đakovo 1970. predavao je moralnu teologiju i katolički društveni nauk, a tijekom 29 godina profesorske službe predavao je i latinski i talijanski jezik te vjeronauk. Bio je predavač na poslijediplomskom studiju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Institutu za teološku kulturu laika u Osijeku te na teološkoj formaciji novakinja Milosrdnih sestara Svetog Križa. Pet godina obnašao je službu prefekta, a potom 12 godina bio rektor Bogoslovnog sjemeništa. Kao rektor nastojao je provesti koncilsku obnovu, izradio novi statut i bogoslove poticao na usvajanje smjernica i duha Drugoga vatikanskog koncila.

Na blagdan Svijećnice 1990. imenovan je pomoćnim biskupom, a biskupsko ređenje 24. ožujka iste godine odvijalo se u ozračju radosti zbog nadolazeće slobode, ali i prijetnje agresije na Hrvatsku.

Nadbiskup Hranić podsjetio je na teške ratne okolnosti u kojima je Srakić započeo biskupsku službu. Đakovačka ili Bosanska i Srijemska biskupija bila je teško razorena, podijeljena u tri dijela, a više od sto tisuća vjernika bilo je prognano ili protjerano iz svojih domova i župa.

Unatoč opasnostima, tada pomoćni biskup Marin pronalazio je načine da preko Mađarske i Srbije odlazi u Srijem, gdje je obilazio i hrabrio katoličke vjernike koji su živjeli u strahu. Posjećivao je i okupirana područja Hrvatske, malobrojne preostale vjernike i svećenike, prognanike raspršene po domovini i inozemstvu te hrvatske branitelje. Na drugu obljetnicu biskupskoga ređenja tajno je i poluilegalno hodočastio u Ilok. Iz njegova zapisa u samostanskoj spomenici Hranić je izdvojio riječi:

Na ovoj mirovnoj misiji obuzeše nas radost i nada, žalost i tjeskoba. Radost jer smo našli vedrog i hrabrog oca Marka i njegove domaćice. Nada da će svanuti bolja budućnost za sve nas. Ali i žalost i tjeskoba nad svim onim tužnim što smo usput vidjeli.

Tijekom ratnih godina Srakić je obilazio prognanike i branitelje, ustrojavao Caritas, sudjelovao u razgovorima i pregovorima o mirnoj reintegraciji, povratku i obnovi života u okupiranim selima i župama te hrabrio i tješio obitelji žrtava Domovinskoga rata.

Nadbiskup Đuro podsjetio je i na njegovu službu u različitim razdobljima biskupskoga života: šest godina bio je pomoćni biskup, godinu dana biskup koadjutor, šest godina dijecezanski biskup, pet godina prvi nadbiskup i metropolit đakovačko-osječki, a potom 13 godina nadbiskup u miru.

U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji nadbiskup Srakić je obnašao više odgovornih službi: bio je predsjednik Vijeća za nauk vjere i katehizaciju, Pravne komisije te Vijeća za sjemeništa i duhovna zvanja, kao i član Stalnoga vijeća. Godine 2007. izabran je za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. Propovjednik je posebno istaknuo njegov doprinos razvoju školskoga vjeronauka i vjerskoga odgoja u predškolskim ustanovama, ustroju Nacionalnoga katehetskog ureda, izradi vjeronaučnih programa te rješavanju pravnoga statusa i stručnoga položaja vjeroučitelja.

Kada je 1997. preuzeo službu dijecezanskoga biskupa, zatekao je ratom razorenu biskupiju, s brojnim prognanicima koji su čekali povratak svojim domovima i župama. Već je na liturgiji preuzimanja službe najavio pripremu i sazivanje druge biskupijske sinode. Njezin završni dokument postao je, kako je istaknuo Hranić, temelj pastoralnoga djelovanja mjesne Crkve, a sinodske smjernice obilježile su cjelokupno Srakićevo pastirsko služenje.

Nadbiskup Hranić istaknuo je njegovu potporu svećenicima i vjernicima u obnovi crkava, župnih stanova i pastoralnih prostora, kao i zauzimanje za obnovu nadbiskupijskih ustanova.

„U povijesti Crkve na ovim prostorima vjerojatno nikada nije bilo sagrađeno u tako kratkom vremenskom razdoblju niti obnovljeno toliko župnih i filijalnih crkava, župnih stanova i pastoralnih prostora kao u vrijeme njegove biskupske službe“, rekao je, ističući kako je to bio plod napora i odricanja svećenika i vjernika, ali i Srakićeve potpore, osobnoga zauzimanja i animiranja donatora.

Zauzimanje za praštanje i pomirenje

Kao važnu dimenziju njegova biskupskoga služenja izdvojio je zauzimanje za praštanje i pomirenje, oslobođenje od mržnje i odustajanje od osvete, kao i promicanje mirotvorstva i ekumenskoga duha. Posebno je istaknuo otvorenost nadbiskupa Marina prema suradnji i dijalogu sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. Smatrao je da je Božja providnost Crkvu na ovim prostorima postavila na povijesnu granicu Zapada i Istoka Europe te da je posebna zadaća biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine njegovati povjerenje i promicati ekumenske odnose, budući da se na području svake od biskupija te crkvene pokrajine nalazi i sjedište jedne od eparhija Srpske pravoslavne Crkve.

Nadbiskup Hranić istaknuo je da je Srakić smatrao da su biskupi ovoga područja pozvani i ostale biskupe unutar HBK-a senzibilizirati za promicanje odnosa i dijaloga sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. U tome je prepoznavao i važnost uloge HBK-a u dijalogu Svete Stolice sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, koji se često odvija preko ili uz pomoć HBK-a.

Na kraju homilije podsjetio je na oporuku nadbiskupa Srakića, potpisanu 19. studenoga 2025. godine, u kojoj, kako je istaknuo, „progovara dobri pastir koji ljubi svoje stado“. Posebno je izdvojio riječi kojima je pokojni nadbiskup svoj život prikazao za mjesnu Crkvu:

S nadom u uskrsnuće vraća se moje tijelo u zemlju od koje je uzeto. Svoj život prikazujem za Đakovačko-osječku nadbiskupiju moleći Gospodina da ona ispuni svoje poslanje u izazovima današnjeg vremena.

Misa zadušnica i sprovodni obredi za prvog đakovačko-osječkog nadbiskupa Marina Srakića