Ljudi se Bogu obraćaju s različitim prošnjama – mole za ozdravljenje, uspjeh ili neke druge životne potrebe. I to je, ističe fra Ivan, sasvim u redu, no zrelost vjere pokazuje se onda kada stvari ne idu prema našim željama i planovima. Tada se čovjek otvara spoznaji da i ono što mu se u određenom trenutku ne čini dobrim može imati svoj smisao u Bogu.

„Taj prijelaz iz jedne površne vjere ili odnosa kada meni samo nešto treba pa molim – do ovoga – to je stvarno jedan put velike preobrazbe srca.

To je ono baš jedno obraćenje kada se više ne oslanjam na svoje planove i želje, nego ulazim u ono: pa Bog je onaj koji stvarno vodi moj život, život moje obitelji.“

Takav odnos prema Bogu ne znači pasivnost, nego vlastito sudjelovanje u onome što nam je povjereno – iskazivanjem ljubavi i konkretnim djelovanjem. Ipak, pritom je važno ne izgubiti iz vida da je Božja volja iznad naših planova, a oslonac našega života treba biti upravo u Bogu. To je, kaže fra Ivan, poslušnost Božjoj riječi i drukčiji način života od onoga koji nameće mentalitet svijeta.

„Netko tko je u poteškoći, naravno da neće odmah to moći shvatiti. Puno ljudi zna reći: ‘Pa zašto, Gospodine, i zašto nama?’

Ali kada uđemo u ovo – ako u Bogu ima smisla to što sada prolazim i to je pravi put još moje dublje vjere i sjedinjenja s Bogom – onda je to stvarno jedan veliki blagoslov“, govori gvardijan Franjevačkog samostana Uznesenja Blažene Djevice Marije u Samoboru fra Ivan Matić.

Put prema zahvalnosti često se otvara upravo kroz iskustva u kojima čovjek shvati da ono za što je isprva smatrao da mu je najvažnije zapravo nije presudno. Fra Ivan svjedoči da se susretao s ljudima koji su na seminare i susrete dolazili s određenom nakanom, a tijekom susreta otkrili da su im važnije druge stvari koje ranije nisu prepoznavali ili su ih uzimali zdravo za gotovo.

„To je isto jedan proces koji nam može pomoći da mi uđemo u tu zahvalnost, ali ne samo na način da ćemo mi reći: ‘Isuse, hvala ti’, što je u redu, nego opet da to bude srcem izrečeno. To je jedan unutarnji stav. Ja ne moram ništa izvana, nego baš unutarnji stav te zahvalnosti.“

Takva zahvalnost, nastavlja, ne ovisi o vanjskim okolnostima, nego se događa u čovjekovoj nutrini, u skrovitosti srca gdje Bog vidi njegovo predanje. Upravo takav stav zahvalnosti mijenja i čovjekov odnos prema situacijama u kojima se nalazi.

To je ono kako sam Gospodin kaže: u toj skrovitosti tvoga srca, tamo gdje Bog vidi taj ‘hvala’ ili ono: ‘Bože, tebi predajem sve’.“

Božje djelovanje, međutim, nije rezervirano samo za posebne trenutke, susrete ili molitve. Ono se konkretno očituje i u odnosu prema ljudima koje svakodnevno susrećemo – kada smo spremni biti prisutni, saslušati bližnjega, pružiti mu podršku i izreći ono što nosimo u srcu.

„Pa tu se onda konkretno događa Bog. A mi mislimo: to će sutra ili u nedjelju. Ne, nego u tom susretu, da se stvarno tu očituje ta ljubav ili to razumijevanje, podrška ili blizina.“

Upravo u takvim svakodnevnim susretima, kaže fra Ivan, čovjek može prepoznati kako Bog djeluje i kako mu šalje određene ljude i situacije. Potrebno je samo zastati, prepoznati ih i živjeti Evanđelje ondje gdje se već nalazimo.

„Nisam ja izmislio nekakav susret, nego stvarno vidim da Gospodin djeluje na taj način, da mi točno u određene dane šalje situacije, ljude. Samo ja trebam to prepoznati i živjeti na način da stvarno to Evanđelje bude konkretno u toj stvarnosti u kojoj živim.“

Cijelu emisiju „Živjeti evanđelje“, u kojoj razgovaramo s fra Ivanom Matićem, možete poslušati na YouTube kanalu HKM-a.