Često ono što ne razumijemo automatski smatramo pogrešnim i brzo nekoga osudimo jer ne živi po pravilima koja smo postavili. A možda je najopasnije od svega kada pomislimo da znamo cijelu priču o čovjeku kojeg zapravo jedva poznajemo.

Imam jednu situaciju koju pamtim otkako se dogodila, prije nekih desetak godina i to baš ovako u ovo jesensko doba… Volonterski sam uključena u neke akcije pa sam tako jedno vrijeme obilazila osobu u jednom naselju i donosila hranu. 

Već sam prije čula komentare kako osoba voli popiti i gubitak je vremena obilaziti ju jer kao to nema smisla… 

I taj jedan put kad sam došla – baš sam osjetila alkohol u zraku… I vidjelo se na osobi da je previše popila.

Ali ono što sam još osjetila bilo je nešto sasvim drugo. Osjetila sam samoću. Pogledala sam oko sebe i shvatila da u taj prostor gdje osoba živi – ljudi baš i ne dolaze.

Kao da je i sama počela vjerovati da je život jedan veliki gubitak vremena.

Kada je shvatila da sam primijetila alkohol, posramila se. Počela se nespretno ispričavati, iako ja nisam ništa rekla.

Nisam je osuđivala. Nisam ni razmišljala o tome što bih trebala misliti.

Samo sam gledala i slušala. Možda je baš to bilo dovoljno da se posrami.

U vrećicu sam uz namirnice stavila i veliku kutiju keksa. Usput sam rekla da se nadam da ih voli jer su meni baš fini. 

Možda zvuči nevažno. Ali ponekad čovjeku ne treba predavanje o životu. Treba mu netko tko će doći.

Zato sam nastavila dolaziti i donositi namirnice….

Netko će možda ponovno reći da ta osoba ima problem s alkoholom i što ću ja promijeniti vrećicom hrane. Međutim, nisam uopće razmišljala o bilo čemu drugome već kako ne smijemo dopustiti da osoba bude gladna. 

Osoba pije, ali ne znamo što je pravi uzrok problema.

Ne znamo što nosi u sebi. 

Ne znamo što ju je dovelo u tu situaciju. Ne znamo što pokušava zaboraviti, preživjeti ili utišati…

Možda alkoholom ubija ono što je boli.

I dok su neki njezini susjedi provirivali iza zavjesa i komentirali kako je to sve uzalud, mislim da nisu ni svjesni da su na taj način polako ubijali vlastito suosjećanje. A možda i glas savjesti u sebi.

Jer savjest ne viče.

Ona šapće.

A nama je često lakše pronaći razlog zašto nešto nećemo učiniti nego poslušati taj tihi glas i učiniti što je ispravno.

Jer što ako nas drugi ismiju? Što ako počnu pričati? Što ako ispadnemo naivni, čudni ili glupi?

Pa se radije priklonimo njihovom mišljenju nego vlastitoj savjesti. Međutim, društvo će uvijek postavljati svoje kriterije.

Ali na kraju svatko od nas ipak bira kako će i što će u određenoj situaciji učiniti.

Tuđi kriteriji ne mogu biti moja savjest.

Jer na kraju dana – s vlastitim odlukama ostajem ja.

I zato mislim da bi svatko od nas ponekad trebao sebi postaviti jednostavno, ali neugodno pitanje:

Što činim kada znam što je ispravno, ali me je strah onoga što će drugi reći?